Skoro milijardu eura, tačnije 842 miliona je Crna Gora prošle godine potrošila na uvoz hrane i živih životinja. Gotovo milijardu eura je prema podacima Monstata napustilo našu ekonomiju kako bismo kupovali ono što bismo, barem dobrim dijelom, mogli proizvoditi sami. U istom periodu uvezli smo meso vrijedno gotovo 193 miliona eura, mlijeko i mliječne proizvode za više od 100 miliona, žitarice za oko 113 miliona, a voće i povrće za više od 130 miliona eura.
To je slika države koja još nije odlučila da li selo vidi kao teret ili kao svoju najveću razvojnu šansu.
Ne zagovaram zatvaranje tržišta niti vjerujem da ijedna moderna država može biti potpuno samodovoljna u proizvodnji hrane. Uvoz će uvijek postojati i on je sastavni dio savremene ekonomije. Ali nije normalno da zemlja sa toliko plodne zemlje, vode, pašnjaka i vrijednih ljudi iz godine u godinu postaje sve zavisnija od hrane proizvedene negdje drugo.
Posebno nije normalno kada znamo da iza svakog ugašenog gazdinstva ne ostaje samo prazna štala ili neobrađena njiva. Ostaje prazna kuća. Jedno dijete manje u školi. Jedna porodica manje na selu iu jedan kraj koji polako gubi život.
Revitalizacija sela nije pitanje nostalgije nego pitanje ekonomije.
Svako domaćinstvo koje proizvodi hranu stvara novu vrijednost. Svaki mladi čovjek koji odluči da ostane na selu doprinosi lokalnoj ekonomiji, otvara mogućnost za novu proizvodnju i jača održivost svoje zajednice. Svaki kilogram domaće hrane koji proizvedemo znači manje novca koji odlazi van Crne Gore.
Pandemija COVID-19 i poremećaji na evropskom tržištu nakon početka rata u Ukrajini pokazali su koliko prehrambena sigurnost može postati pitanje nacionalne otpornosti.
Ulaganje u selo je strateška potreba, ali nam nije potrebna strategija za skupljanje prašine u nečijoj fioci. Potrebni su putevi do sela, pouzdano vodosnabdijevanje, podsticaji koji će biti dostupni onda kada su poljoprivrednicima potrebni, organizovan otkup, lokalni prerađivački kapaciteti i jasna poruka mladima da na selu mogu dostojanstveno živjeti od svog rada.
Crna Gora ne može graditi održivu ekonomiju ako gotovo milijardu eura godišnje izdvaja za hranu koju je, makar djelimično, mogla proizvesti sama. Nema ozbiljnerazvojne politike bez ozbiljne politike prema selu.
I zato se ne dovodi u pitanje koliko ćemo hrane uvesti naredne godine nego koliko ćemo proizvesti u Crnoj Gori, jer je svaka njiva koja ponovo rodi nova vrijednost za državu, nova prilika za mlade i još jedan razlog da vjerujemo kako razvoj Crne Gore ne počinje u velikim gradovima nego tamo gdje je oduvijek i počinjao, na selu.
Jugoslav Jakić,
predsjednik Opštine Šavnik
