U vremenu kada većina mladih bira brze profesije, digitalne poslove i karijere koje donose instant rezultate, Andrija Mujović izabrao je potpuno drugačiji put, onaj koji traži strpljenje, preciznost i duboko poštovanje prema prošlosti.
Zlatovez, tkanje, heklanje, pletenje i izrada crnogorske narodne nošnje za njega nijesu hobi niti prolazna fascinacija, već životni poziv i način da sačuva ono što često olako zaboravljamo, identitet.
Sve je počelo kada je imao samo sedam godina. „Kao dječak ušao sam u svijet narodnih rukotvorina, posmatrajući svoju babu kako hekla. Tada se probudilo interesovanje za ručne radove, a kao član folklornog ansambla nisam mogao da odolim da i sam pokušam da izradim makar jedan dio narodne nošnje“, priča Mujović za portal Rmedia.
Na početku ga nije vodila velika ideja o očuvanju tradicije, već jednostavna, iskrena radost stvaranja.
„Privukao me osjećaj zadovoljstva da svojim rukama, od običnog konca, uspijevam da napravim dekorativne i upotrebne predmete. Kasnije sam shvatio da kroz taj rad čuvam identitet, tradiciju i sjećanje na naše pretke.“
NOŠNJA NIJE KOSTIM, VEĆ PRIČA O NARODU
Za Andriju, narodna nošnja nije samo estetski predmet niti dekoracija za posebne prilike. Ona je mnogo više od toga, simbol pripadnosti, istorije i porodičnog nasljeđa.
„Nošnja je simbol identiteta i pripadnosti jednom narodu ili kraju. Sam proces njenog nastajanja mnogo govori o istorijskim okolnostima u kojima se odvijao.“
Podsjeća da je u Crnoj Gori svečana nošnja nekada bila statusni simbol i da je njena vrijednost bila tolika da se za jedan komad prodavao dobar dio zemljišta.
„Običaj sahranjivanja u svečanoj nošnji pokazuje da se čak i nakon smrti vodilo računa o izgledu i dostojanstvu.“
Danas, kaže, interesovanje i dalje postoji, ali se nošnja uglavnom nosi u važnim porodičnim i životnim trenucima, „na svadbama, krštenjima i velikim proslavama.”
U vremenu kada tradicija lako može postati samo dekoracija za fotografiju ili društvene mreže, Andrija insistira na autentičnosti.
„Kada postoji volja, ništa nije nemoguće. Dugogodišnja istraživanja, posjete muzejima, razgovori sa starijim osobama i stručnjacima doprinijeli su tome da sve što radim ima pokriće, jer je svaki komad koji izradim autentičan i urađen po originalnim primjercima.“
NAJTEŽE NIJE ZNANJE, VEĆ VRIJEME
Na pitanje šta je najzahtjevnije u njegovom poslu, odgovor ne dolazi kroz romantizaciju zanata. „Najzahtjevnije je vrijeme uloženo u rad. Samo istraživanje, prikupljanje motiva, nabavka materijala i priprema za rad iziskuju mnogo odricanja.“
Dodaje da su preciznost i detalji ono što pravi razliku između običnog proizvoda i autentičnog komada koji traje.
„Potrebno je mnogo vježbe, često i više godina rada, kako bi proizvodi bili kvalitetno i autentično izrađeni.“
TRADICIJA MOŽE BITI MODERNA
Kao TEDx govornik u Podgorici, Andrija je imao priliku da o zanatima i nasljeđu govori i pred novim generacijama, na savremenim platformama.
Vjeruje da upravo tu leži šansa za opstanak tradicije.
„Društvene mreže danas imaju veliku ulogu u edukaciji, pa ih koristim kao osnovno sredstvo da doprem do što više ljudi i pokažem kakvo stvaralačko bogatstvo posjedujemo.“
Na pitanje može li tradicija biti moderna, njegov odgovor je jasan, apsolutno.
„Brojni svjetski dizajneri inspiraciju pronalaze upravo u sopstvenom nasljeđu. Dovoljno je uzeti bilo koji element iz narodnog odijevanja i od njega stvoriti savremen odjevni predmet koji će, osim estetske vrijednosti, nositi i snažnu sentimentalnu i simboličku poruku.“
TRADICIJA NEĆE NESTATI DOK POSTOJI NEKO KO JE ČUVA
Onima koji tvrde da je narodna nošnja stvar prošlosti i da mlade to više ne zanima, Andrija odgovara jednostavno: „Dovoljno je da pogledaju koliko se mladih ljudi danas vraća tradiciji.“
I upravo u toj rečenici možda staje suština svega što radi. Jer tradicija nije prošlost. Ona je ono što ostaje kada odlučimo da ne zaboravimo ko smo.„Dok god postoji makar neko ko želi da je sačuva, tradicija će živjeti.“
