Ovaj svijet je neprestano u jednom laviranju i ovo što se dešava danas, iako izgleda po nekim ljudima nevjerovatno opasno, pa gotovo i tragično, zapravo je manje više jedan sasvim običan dan u našim životima, kaže Boro Kontić, novinar sa pet decenija staža, osnivač i direktor Media Centra u Sarajevu.
Kontić, koji je iz Nikšića došao u Sarajevo kada je bio pri kraju osnovne škole, nije htio da napusti grad koji je bio simbol zajedništva u ex Jugoslaviji ni za vrijeme njegovih najtežih dana, tokom četvorogodišnje opsade od 1992. do početka 1996. On u intervjuu za portal Rmedia ističe da se na prostoru bivše Jugoslavije teško može računati na teško naučene lekcije tokom krvavog raspada bivše zajedničke domovine.
Ako pogledamo trendove političkih i društvenih kretanja i na globalnom nivou i u regionu, primjetno je snaženje desničarkih i ekstremističkih pokreta. Imajući u vidu iskustva prilikom disolucije bivše SFRJ, naročito u BiH, da li mislite da su društva na području ex Jugoslavije naučila lekciju ili treba da strahujemo da bezumlje opet može nadvladati?
Mislim da ovo nije prostor niti društvo koje uči iz lekcija. Malo se ovdje šta naučilo. Mi smo onaj klasični primjer one angedote da smo mi među onima društvima koja se uče stalno na greškama, a drugi uče na Oksordu.
Možda se može računati na jedan umor ovih ljudi, od kojih je većina dočekala dva rata. Pamtim da je moj otac koji je bio dječak kad je počeo Drugi svjetski rat, poslednje dvije godine rata otišao je s partizanima, bio nevjerovatno opterećen ratom. Nije mogla nijedna knjiga izaći o tim dešavanjima da je on ne kupi. Sada ja skupljam knjige koje su vezane za opsadu Sarajeva.
Na neki način sam optimista jer, kada pogledate štampu iz 50-ih ili 60-tih godina prošlog vijeka, vi primijetite stalno neko previranje i sukobe. Ono što doživljavamo kao opasno ili tragično je u stvari jedan sasvim običan dan u našim životima.
Vi ste za vrijeme četvrogodišnje opsade Sarajeva, sve vrijeme bili u gradu, dok su neki iz vaše rodne Crne Gore pucali na Sarajlije i rušili grad koji je bio simbol zajedništva. Šta biste takvima rekli da ste imali priliku da ih sretnete?
Ne vjerujem da bih im išta rekao. Ko god je živio u ondašnjoj Jugoslaviji, znao je kakav je život u Sarajevu. To je bio otvoren grad, to je njegova najveća vrijednost. Dolazili su ljudi sa svih strana. Taj koji je došao da puca na grad sa tim čuvenim razlogom da su ovdje Srbi bili ugroženi, jednostavno je imao problem sa logikom i osnovnom inteligencijom. Tim ljudima nešto objašnjavati je nemoguće, to su zapečaćeni mozgovi, takvima ništa ne možete objasniti.
Pričati sa ljudima koji su tako sa lakoćom došli da pucaju je besmisleno, jer ga je neko ubijedio da je jedna nacija ovdje ugrožena. A ovdje su svi u opasnosti, od siromaštva, od jada i čemera.
Da li su takvi slučajevi na bilo koji način poljuljali vaš doživljaj Crne Gore?
Ne. Ja to nikad ne identifikujem sa kompletnom Crnom Gorom, takvi ljudi postoje svugdje. Ja imam prema Crnoj Gori romantičan pogled, ja sam tu proveo djetinjstvo.
Nikšić je bio prelijep tih 50-tih i 60-tih godina, to je vjerovatno bio tada najpotentniji grad u Crnoj Gori. I privredno i umjetnički. Tako da ja mane Crnoj Gori ne vidim, a vrline prenaglašavam.
Crnu Goru sam uvjek doživljavao kao zemlju u kojoj sam se ja najbolje osjećao. Meni je Crna Gora prirasla srcu, možda i zato što u njoj nisam dugo boravio.
Crna Gora za koji dan obilježava 20 godina od obnove nezavisnosti. Kako danas gledate na Crnu Goru?
Crna Gora se promijenila nabolje. Prvo se emancipovala od Srbije. U politici se odvojila, a koliko se odvojila u mentalitetu to je drugo pitanje. Kada je ovdje potpisan Dejtonski sporazum, Karl Bilt je 1997. razvijao teoriju da će BiH sada biti na evropskom putu i da će za 17 godina ući u EU. Smatrao je da će se to desiti 28. juna 2014, na stogodišnjicu atentata u Sarajevu. I 1997. je izgledalo logično da će, sa ovakvom pomoći međunarodne zajednice, tako i biti. Gdje je bila Crna Gora 1997? Još dva oka u glavi, u SRJ, izvan bilo kakvog evropskog konteksta. BiH je 30 godina kasnije još dalja od EU nego 1997, a Crna Gora je pred ulaskom u EU.
Tako da se promijenilo strahovito puno. Ne znam da li je Crna Gora sretnija, ali je učinjeno je dosta.
Sve vam je to do ljudi, do atmosfere koju oni stvaraju. Mi ovdje, nažalost, imamo političare za koje je etnička pripadnost jedni kriterijum po kojem se razlikuje njihov doprinos.
Crna Gora je napravila neki uspjeh, ali problem sa uspjehom je to što uspjeh uvjek traži novi uspjeh. Na tom se putu ne staje i morate da omogućavate ljudima da imaju dobar život.
U novinarstvu ste pet decenija. Da li i na koji način profesionalno i slobodno novinarstvo može preživjeti ako smo suočeni sa izazovima digitalnog doba i sa nesmanjenom beskrupuloznošću političkih krugova koji, skoro bez izuzetka, pokušavaju da novinare i medije pretvore u svoje megafone?
Mi sada živimo u svijetu gdje svake sekunde dobijamo informacije, imamo internet, taj nevjerovatni okean podataka. Ali je interesantno da čovjek nije ništa bolje informisan nego prije 50 godina.
Nalazimo se na terenu koji nije jednostavan. Za vrijeme Komunističke partije, postojali su čuvari ideologije koji su vodili računa šta može da se objavu. A danas imate 50 partija koje ti ne daju da nešto objaviš.
Ajde ti objavi nešto u vezi religije, a da nije podanički. Ti si tu već u problemu. Kada objaviš nešto o politci, u sto si problema. U BiH nikad niko nije pisao potiv Telekoma i fabrike duvana, jer su to bili glavni finansijeri.
Ali računam ovako, nikad novinar nije bio u lagodnoj poziciji. Sloboda se uvjek mora osvojiti. Danas je osvojiš, pa moraš sjutra ponovo. Forme pritisaka su drugačije, ali ja uvjek kažem da je za novinarstvo sadašnji trenutak najbolji trenutak.
I kako imamo to more informacija koje do nas stižu non stop, primjećujem da se ljudi sve više okreću prema medijima koji nude tačnu informaciju.
