Od mjesta u kojem je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina postojala razvijena privreda, dobra saobraćajna povezanost i snažan kulturni život, Lovćenac je stigao do svega petnaestak učenika u generaciji i manje od hiljadu Crnogoraca. Ipak, novinar i hroničar tog mjesta Saša Borozan vjeruje da će crnogorska zajednica opstati, iako više nikada neće biti brojna i snažna kao nekada.
- OD 75 ĐAKA U GENERACIJI DO SVEGA 15
- MNOGI MISLE DA U LOVĆENCU IMA 50.000 CRNOGORACA
- OD POŠTOVANJA RAZLIČITOSTI DO PORUKE: „TVOJA NACIJA NE POSTOJI“
- NACIONALNI SAVJET CRNOGORACA NAS NE ZASTUPA
- U NEPOZNATO SA KOFEROM DUNJA
- STRADANJA SU SE NASTAVILA I U VOJVODINI
- NAMA TREBA CRNA GORA, A I MI SMO POTREBNI CRNOJ GORI
- BIJELE KOŠULJE I CRNOGORSKE KAPE
- GOVOR SE PROMIJENIO I U LOVĆENCU I U CRNOJ GORI
Lovćenac je za Borozana bio prostor u kojem su Crnogorci, doseljeni u Vojvodinu tokom kolonizacije poslije Drugog svjetskog rata, izgradili novu zajednicu.
„Lovćenac je bio najljepše mjesto za odrastanje. Kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina bio je jedno razvijeno mjesto. Mjesto u kojem smo imali sve. Osim srednje škole, imali smo sve. Imali smo jako poljoprivredno dobro, u kojem je veliki broj Lovćenčana radio. Imali smo u okolini Vrbas, Bačku Topolu, velike industrijske centre. Imali smo dobru autobusku mrežu i voznu vezu sa drugim centrima. Bio je razvijen i na kulturnom i na ekonomskom nivou“, kaže Borozan.
OD 75 ĐAKA U GENERACIJI DO SVEGA 15
Danas je slika Lovćenca drugačija. Raseljavanje koje je intenzivirano tokom devedesetih godina, odlazak stanovnika u inostranstvo i veće gradove, sve manje sklopljenih brakova i pad nataliteta promijenili su demografsku strukturu mjesta.
„Mnogo je naših ljudi otišlo iz Lovćenca. I onda, poslije svih tih nedaća i nevolja devedesetih godina, narod je počeo da se raseljava. Neki su iz ekonomskih razloga, neki možda iz nekih drugih, odlazili u inostranstvo, u veće gradove. Imamo i jedan veliki problem – malo se brakova sklapalo u Lovćencu. Mnogo manje djece se rađa nego što se nekada rađalo. Evo, kada sam ja išao u školu, bilo je od 57 do 75 đaka u generaciji, a sada ih ima 15“, ukazuje Borozan, koji je nedavno, kao svakog ljeta, bio u postojbini, na Bokovu i Cetinju.
Uprkos takvim podacima, on vjeruje da će crnogorska zajednica u Lovćencu opstati, ali je svjestan da više neće dostići brojnost koju je imala u decenijama nakon kolonizacije.
„Optimista sam… Kada se postavi to pitanje, optimista sam da će opstati naša nacionalna zajednica. Ali neće biti na onom nivou na kojem je nekada bila.
Tokom 1945. i 1946. godine u Lovćenac je doseljeno 5.500 Crnogoraca. Sada ih ima manje od 1.000. Lovćenac, prema posljednjem popisu, ima 2.600 stanovnika. Opstaćemo, ali nas nema koliko nas je nekada bilo. Mislim da je Lovćenac i dalje taj posljednji bastion crnogorstva u Srbiji i u cjelokupnoj dijaspori“, ističe Borozan.
MNOGI MISLE DA U LOVĆENCU IMA 50.000 CRNOGORACA
Slika Lovćenca u Crnoj Gori, kaže Borozan, često je drugačija od stvarnosti. Tome su doprinijele priče o mjestu, kao i poznanstva sa Lovćenčanima koji dolaze u Crnu Goru, zbog čega dio ljudi ima utisak da je crnogorska zajednica u Lovćencu mnogo brojnija nego što zaista jeste.
„Mnogi misle da nas u Lovćencu ima 50.000. Meni je milo što je takva slika stvorena, ali realno nije tako“, kaže on.
OD POŠTOVANJA RAZLIČITOSTI DO PORUKE: „TVOJA NACIJA NE POSTOJI“
Borozan je rođen u Srbiji, u nekadašnjoj Jugoslaviji, u vremenu u kojem su se, kako kaže, njegovale i poštovale različite nacionalne zajednice. Promjena političkog sistema i jačanje nacionalizama donijeli su i osporavanje crnogorskog nacionalnog identiteta.
Išao je u školu i učio na srpskohrvatskom jeziku, a predavali su mu nastavnici iz komšiluka: “Često i na narodnom jeziku, kako smo ga mi zvali, onom našem, starom”.
“Dolaze vremena kada se pojavljuje višepartijski sistem, kada jačaju razni nacionalizmi, kada se dešava da neko kaže nekome: ‘Tvoja nacija ne postoji.’ Mislim da je to nezabilježeno. I da niko ne stane na našu stranu da nas odbrani u sredini u kojoj živimo. Mislim da ne postoji Crnogorac u Srbiji koji radi protiv interesa Srbije. To garantujem“, poručuje Borozan.
On, međutim, nije uvjeren da država Srbija čini dovoljno kako bi obezbijedila opstanak crnogorske zajednice.
„A da li država Srbija radi u interesu opstanka Crnogoraca, nijesam siguran. Možda prije svega zato što crkva ima odriješene ruke da radi po svome. Nju bih stavio na prvo mjesto. Poslije toga idu i prosvjeta i mediji. U takvoj situaciji bilo bi logično da neko iz matice vodi računa o našim sunarodnicima, ne samo u Lovćencu“, smatra Borozan.
NACIONALNI SAVJET CRNOGORACA NAS NE ZASTUPA
Dio odgovornosti za položaj zajednice Borozan vidi i u nedovoljnoj organizovanosti samih Crnogoraca u Srbiji. Istovremeno, kritikuje način na koji je izabran Nacionalni savjet Crnogoraca i tvrdi da to tijelo ne nastupa u interesu zajednice koju bi trebalo da predstavlja.
„Ako nas nema i ako mi nijesmo složni, neće ni matica pomoći koliko može. S druge strane, matica se, koliko vidim, oslanja na mišljenje Nacionalnog savjeta Crnogoraca u Srbiji i traži od njih stavove, mišljenja i odobrenja u vezi sa nekim našim projektima ili sličnim stvarima. A treba provjeriti i raspitati se ko je, u stvari, Nacionalni savjet i da li je to organizacija koja nastupa u interesu naše nacionalne zajednice”, naglašava on.
Prema njegovim riječima, oni nastupaju u interesu vladajuće političke garniture, i ove i pređašnjih. “U njemu jesu Crnogorci, ali nijesu izabrani glasovima Crnogoraca, već partijskih poslušnika koji su se pred matičarima lažno predstavljali kao Crnogorci, da budemo jasni. Može bilo ko da se izjasni kao Crnogorac, potpiše se i da podršku nekome za taj Nacionalni savjet“, navodi Borozan.
On kaže da odgovornost snose i Crnogorci koji nijesu uspjeli da se dovoljno dobro organizuju, ali ocjenjuje da se zajednica teško može suprotstaviti političkim organizacijama i partijama koje imaju neuporedivo veće mogućnosti.
„Opet smo tu i mi, Crnogorci, krivi što se nijesmo organizovali da ih nadjačamo, ali ne možemo nadjačati političke organizacije i političke partije. Oni jesu izabrani legalno, ali na nemoralan način. Tako bih to rekao. Ako ih je izabrao neko ko se lažno predstavlja kao Crnogorac, ko je na taj način upisan u birački spisak naše nacionalne zajednice i tako stekao pravo glasa za elektore, to nije nelegalno, ali je nemoralno“, kaže Borozan.
U NEPOZNATO SA KOFEROM DUNJA
Korijeni današnje crnogorske zajednice u Lovćencu sežu do kolonizacije sprovedene nakon Drugog svjetskog rata. Porodice iz Crne Gore, čije su kuće bile zapaljene ili srušene, gotovo preko noći su prihvatale odlazak u nepoznato, bez jasne predstave o tome koliko će putovati i šta ih čeka po dolasku u Vojvodinu.
“Preko noći su dobili ponudu i pristali da odu u kolonizaciju, u nepoznato. Na primjer, moja porodica krenula je na put. Nijesu ni znali koliko će dana putovati. Ponijeli su jedan kofer tek ubranih dunja i to im je bila hrana tokom 12 dana provedenih u vagonima“, priča Borozan.
Dolazak u Vojvodinu značio je suočavanje sa potpuno drugačijom sredinom i klimom. Iako su, prema njegovim riječima, vjerovatno već prvih dana shvatili da to nije prostor na koji su navikli, većina kolonista nije se vratila u Crnu Goru.
„Došli su u zimu 1945. godine. Siguran sam da su već prvih dana vidjeli da to nije to. Ali velika većina njih nikada se nije okrenula nazad, nego je uporno nastavila da se bori, da iz jednog rata nastavi u neku novu borbu. Bilo im je jako teško“, kaže Borozan.
STRADANJA SU SE NASTAVILA I U VOJVODINI
Kraj rata za doseljenike nije značio i kraj nevolja. Nakon stradanja kroz koja su prošli u Crnoj Gori, Bosni, na putu do Trsta i Sremskog fronta, u Vojvodini su ih dočekali velika nemaština, teški uslovi života i visoka smrtnost, naročito među djecom.
„To je trajalo otprilike do kasnih šezdesetih godina. Da ne spominjem i neka politička previranja – 1948. godinu i Informbiro”, ocjenjuje Borozan.
NAMA TREBA CRNA GORA, A I MI SMO POTREBNI CRNOJ GORI
Iako ne želi da se odrekne ni Lovćenca ni Srbije, Borozan ističe da su on, njegova supruga i djeca nacionalni Crnogorci. Smatra da pripadnost državi i naciji ne zavisi isključivo od mjesta u kojem čovjek živi.
„Neki su se vratili u Crnu Goru i ja im zavidim na tome. Ali, ne bih se odrekao mog Lovćenca. Ne bih se odrekao Srbije, da se razumijemo. Ja sam nacionalni Crnogorac, kao i moja supruga i djeca. Ne mislim da se mora živjeti u svojoj državi da bi se ona voljela. Mislim da nama treba Crna Gora, a i mi, Crnogorci, potrebni smo Crnoj Gori“, poručuje Borozan.
BIJELE KOŠULJE I CRNOGORSKE KAPE
Sjećanje na prve generacije Crnogoraca u Lovćencu za Borozana je povezano sa slikom urednih ljudi u bijelim košuljama, koji se nijesu pojavljivali bez crnogorske kape i koji su svoje dostojanstvo pokazivali i na poslu i na ulici.
„Uvijek su bili uredni, i na radnom mjestu, i na ulici, i na veseljima i na pokajanjima“, prisjeća se Borozan.
Pored nacionalnog osjećaja, generacije Crnogoraca u Lovćencu sačuvale su i običaje donesene iz Crne Gore. Borozan smatra da ne treba insistirati na svakom starom običaju, ali da među njima ima mnogo onih koje vrijedi sačuvati.
„Nijesam za to da se svi ti običaji toliko prate i poštuju, ali imamo neke lijepe običaje, i kada je volja i nevolja, i kada je sreća i nesreća. To smo sačuvali. Često, kada odete u Lovćenac i kada treba neki običaj da se ispoštuje, ako ga znate i vi na Cetinju, znaćete ga i u Lovćencu“, kaže Borozan.
GOVOR SE PROMIJENIO I U LOVĆENCU I U CRNOJ GORI
Osam decenija života izvan Crne Gore, školovanje na ekavici i svakodnevna izloženost srpskim medijima prirodno su uticali na govor Crnogoraca u Lovćencu. Ipak, u porodicama i među prijateljima opstajao je stari govor koji su mlađe generacije slušale od đedova i baba.
„A ja bih vama postavio pitanje: Jesu li Cetinjani i Podgoričani sačuvali svoje običaje i govor? Na toj vremenskoj distanci od 80 godina prirodno je da govor počne pomalo da se razlikuje. Nije isti kao što je nekada bio, ali nije isti ni u Crnoj Gori kao što je nekada bio“, zaključuje Borozan.
