Antun Sbutega o bratu: Don Branko nije imao iluzije o vlastitoj moći, pokušavao je da liječi posljedice tragedije

Nije imao iluzije o vlastitoj moći. Bio je dovoljno pametan da sebe nikada ne precijeni. Pokušavao je da liječi i ublaži posljedice onoga što se događalo, kaže Antun Sbutega, prisjećajući se svog mlađeg brata, don Branka Sbutege (1952 – 2007), dvije decenije nakon njegove smrti.

Povodom 20 godina od smrti jednog od najznačajnijih crnogorskih intelektualaca i duhovnika savremenog doba, njegov brat Antun Sbutega, univerzitetski profesor u Crnoj Gori i Italiji i nekadašnji ambasador Crne Gore pri Svetoj Stolici, za portal Rmedia ispričao je svoja sjećanja na don Branka.

Don Branko Sbutega bio je poliglota, humanista, neumorni zagovornik ekumenizma i jedan od najupečatljivijih glasova protiv nacionalizma i ratne mržnje tokom raspada Jugoslavije. U Padovi je 1991. godine otvorio centar za pomoć izbjeglicama, a po povratku u Boku osnovao je Caritas Kotorske biskupije. Bio je jedan od osnivača KotorArta, autor brojnih članaka i eseja, koautor knjige „Stara književnost Boke“ i autor knjige „Kurosavin nemir svijeta“. Posthumno su objavljene dvije zbirke njegovih pjesama, a ovoga ljeta, u izdanju KotorArta, knjiga “Don Branko Sbutega” sa njegovim pisanim djelima, koju je pripremio Antun Sbutega.

Njegov uticaj daleko je prevazilazio malu katoličku zajednicu kojoj je pripadao. Govorio je o vjeri jezikom koji su razumjeli i vjernici i ateisti, povezivao religiju sa umjetnošću i kulturom, branio pravo čovjeka na identitet i dostojanstvo i odbijao da ćuti pred mržnjom, zbog čega je bio meta nacionalističkih krugova.

Antun Sbutega nam je ispričao priču o bratu kakvog je poznavao od djetinjstva, o porodici u kojoj su se slavili i katolički i pravoslavni praznici, Brankovoj ranoj pobuni protiv autoriteta, bolesti koja ga je naučila hrabrosti, njegovom svećeničkom pozivu, ratnim godinama, pomoći izbjeglicama, vezama sa Vatikanom i ulozi uoči crnogorskog referenduma.

Njegovo svjedočenje prenosimo integralno:

“Svako od nas je potpuno drugačiji. Ni dva jednojajčana blizanca nijesu ista. Međutim, ja sam neko ko mu je bio najbliži, odnosno on meni, ne samo zato što smo bili braća i što je između nas bilo malo više od dvije godine razlike, nego i zato što smo se pratili kroz život. Bili smo veoma bliski, bez obzira na naše razlike, od njegovog rođenja do njegove smrti.

Pored toga što smo odrasli u istom ambijentu, pri čemu ne mislim samo na porodični ambijent, nego i na kulturološki, duhovni i estetski, kako god hoćete, dijelili smo i neke fundamentalne vrijednosti, duhovne, intelektualne, kulturološke i, prije svega, moralne. Zato mogu da vam govorim o okviru u kojem smo formirani.

Doba našeg djetinjstva bilo je drugačije, mnogo manje dinamično i mirnije. Bilo je mnogo više vezano za tradiciju, povijest, kulturno nasljeđe i tako dalje. Rodili smo se i proveli najveći dio života u socijalističkoj Jugoslaviji. Pripadali smo porodici u kojoj niko nije bio član Partije.

Neću da kažem da smo bili antikomunistička porodica, da ne banalizujemo to, ali bili smo religiozna porodica, i to ne samo formalno. U to vrijeme nije bilo oportuno biti religiozan, kao što znate, ali smo javno praktikovali svoje religijsko opredjeljenje. Bili smo katolička, ali istovremeno i ekumenska porodica.

ODRASTANJE U EKUMENSKOJ PORODICI

Naša majka bila je pravoslavna Crnogorka, a u našoj kući živjeli su naši djedovi i babe, roditelji majke i roditelji našeg oca. Uprkos njihovim razlikama, kulturološkim, religijskim i etničkim, to je bio veoma harmoničan i dinamičan ambijent. Tu su živjeli i naši ujaci.

Moj otac nije imao brata. Imao ga je, ali su ga ubili Njemci tokom rata. Tako smo prvo akumulirali iskustva tih članova porodice, posebno djedova, koja su sezala u 19. vijek, kao i iskustva njihovih predaka. Pored porodičnog, bogat je bio i ambijent koji nas je okruživao, posebno u kulturološkom smislu.

Tada je, ne samo na Prčanju nego u cijeloj Boki, još bio živ veliki broj članova tih starih porodica, koje su u međuvremenu izumrle ili se odselile. Naša porodica je jedina ostala ovdje na Prčanju, barem od tih starih porodica koje su osnovale ovo mjesto.

Oni su bili protagonisti i nosioci njegovog privrednog, društveno-političkog i kulturnog života. Preko njih smo upijali različita iskustva, istorijska, kulturna i duhovna.

Neke od ključnih osoba koje su uticale na naše, a posebno na Brankovo formiranje, bili su upravo svećenici, i to ne samo katolički. U to vrijeme u Boki je bilo živo ono što nazivamo ekumenizmom. Harmonija nije postojala samo u našoj porodici. Dugogodišnji kotorski paroh tada je bio protojerej Bogoboj Milošević, čiji je odnos prema katolicima, kao i prijateljstvo sa katoličkim svećenicima u Boki, bio izuzetno dobar.

Poslije Božića je bio, kao što je i danas, običaj da svećenici, pravoslavni ili katolički, idu da blagosiljaju kuće vjernika. U našu kuću bi prvo, pošto katolički Božić dolazi ranije, došao don Niko Luković, prčanjski župnik, a poslije bi došao protojerej Bogoboj Milošević. To je samo jedan od primjera.

Kada smo bili djeca, naši roditelji, djedovi i babe govorili su nam da je podjela na pravoslavce i katolike istorijska, da traje od 1054. godine, ali da je besmislena i da je šteta što postoji. Isti je Bog i suština religije je ista, postoje samo određene razlike, ali su se popovi, kako su oni govorili, posvađali. Bez veze imamo dva Božića, dva Uskrsa i dvije slave.

Međutim, mi djeca govorili smo da je bolje tako jer imamo dva puta Božić i dva puta Uskrs. Sve smo slavili, kao što to radim i danas, jer je i moja žena pravoslavka, pa se taj ekumenski odnos nastavio u porodici.

Od djetinjstva smo formirani u tom duhu. To je bio jedan od faktora koji je bitno uticao na Branka i na tu dimenziju njegove misije u vremenu koje je bilo izuzetno dramatično i tragično na ovim prostorima.

SVEŠTENIČKI POZIV OD NAJRANIJEG DJETINJSTVA

Kada je riječ o Brankovom formiranju, pored određenih genetskih predispozicija ili talenata koje nam daju Bog ili priroda, na nas bitno utiče ambijent u kojem se formiramo. Pored užeg i šireg okruženja, na njegovu duhovnu i svećeničku vokaciju presudan uticaj imali su don Niko Luković, župnik koji je živio u samostanu odmah pored naše kuće, i drugi svećenici.

Moj otac bio je pomorski kapetan, a poslije nautički inspektor i jedan od osnivača „Jugooceanije“, u kojoj je bio tehnički direktor, pa je često putovao po svijetu. Moja majka ostajala je sama sa troje djece, svekrvom, majkom i ocem.

Kada se rodio naš najmlađi brat Milan, Branko je imao tri godine, a časne sestre su već bile tu. One su Branka nekoliko sati dnevno čuvale u samostanu. Igrao se sa časnim sestrama.

Sa njima je svakog dana išao na molitvu. Imao je posebno blizak odnos i sa don Nikom Lukovićem, koji je bio naš rođak i kojeg smo viđali svakog dana. I to je uticalo na njegovo formiranje.

Još dok smo bili veoma mali govorio je da bi želio da bude svećenik. I ja sam to govorio kada sam bio dječak, jer nam je to bilo atraktivno. Stalno smo išli u crkvu.

Liturgije, odnosno mise, nemaju samo svečanu i obrednu nego i scensku, muzičku i teatralnu dimenziju, uz prelijepe ambijente ove dvije crkve i mnogih drugih crkava u Boki koje smo posjećivali.

Porodica ga nije usmjeravala da bude svećenik, iako je imala tradiciju iz koje je potekao veliki broj svećenika. Prvi Prčanjanin koji je bio prčanjski župnik i prvi Prčanjanin koji se školovao na visokom nivou u Italiji, gdje je završio filozofiju i teologiju, bio je don Petar Sbutega, prije skoro 400 godina.

Branko je imao sve dileme koje čovjek ima u adolescenciji, kada bira bilo šta, životnog partnera, zanimanje ili kada donosi ključne odluke. Svi imaju dileme, pa ih je imao i on. Borio se sa njima i odlučio da studira medicinu, zbog čega je otišao u Beograd.

U međuvremenu je umro don Niko Luković, a onda je Brankov, da tako kažem, duhovni otac, postao tadašnji apostolski administrator, monsinjor Gracija Ivanović.

Branko je u međuvremenu studirao u Beogradu, ali je njegova ideja, koju je tada više puta saopštio, bila da prvo završi medicinu, a zatim filozofiju i teologiju.

U mladosti većina ljudi ima idole, obično sportiste, poznate glumce ili nekoga iz tog svijeta. Međutim, jedina osoba velikog ugleda koja je njega fascinirala bio je Albert Švajcer, dobitnik Nobelove nagrade, protestantski pastor i izuzetno značajan teolog.

Bio je muzičar, orguljaš, ljekar i humanista koji je otišao u misiju u Afriku, gdje je držao bolnice i azile za oboljele od lepre, najstrašnije bolesti, u Kongu i tako dalje.

Branko je volio muziku, završio je muzičku školu, svirao violončelo, klavir i orgulje, pa ga je i to fasciniralo. Želio je da objedini nekoliko svojih interesovanja, da završi medicinu, a zatim nastavi teološko i filozofsko obrazovanje i postane svećenik. Tako bi pomagao ljudima i bio upućen i u fizičku i u duhovnu pomoć.

BOLEST KOJA JE PROMIJENILA NJEGOV ŽIVOTNI PUT

Međutim, na drugoj godini studija se razbolio. Za razliku od nas, odmalena je bio veoma bolešljiv. Nas trojica braće, ja i najmlađi brat Milan, uvijek smo bili zdravi i bavili se sportom, dok je on odmalena bio bolešljiv.

Na drugoj godini studija u Beogradu imao je perforaciju čira na želucu, koju je jedva preživio. Bila je to teška operacija. Poslije toga se godinu oporavljao, pa je propustio jednu godinu studija medicine.

Pošto se to dogodilo na drugoj godini medicine, odlučio je da napusti taj fakultet i počne da studira teologiju i filozofiju, najprije u Zagrebu, a potom u Beču i Rimu.

Branko je za svećenika zaređen na Gospi od Škrpjela 1979. godine, jednom od svetilišta za koje je bio posebno vezan, kao i svi mi, ali on više od ostalih. Tamo je još kao student provodio svako ljeto kada bi dolazio kući. Rijetko je boravio u kući. Tamo je, između ostalog, pomagao u organizovanju svečanosti, vodio turiste i pomagao časnim sestrama i starijima.

GLAS PROTIV MRŽNJE UOČI RASPADA JUGOSLAVIJE

U to vrijeme bilo je posebno dramatično jer se pripremalo ono što se kasnije dogodilo, tragični rasplet jugoslovenske krize, u kojem su vjerske zajednice imale važnu ulogu.

Branko se našao u toj situaciji, u jednoj marginalnoj župi Svete Stasije, u maloj biskupiji. Bio je posljednji u hijerarhiji Katoličke crkve. Nije raspolagao ni religijskom, ni političkom, ni materijalnom moći, ali je imao talenat za komunikaciju. Imao je i široku kulturu, uključujući umjetničku, a prije svega muzičku, jer je formiran u kulturološkom ambijentu koji ga je stimulisao, a zatim je sve to usavršavao tokom studija.

Iskoristio je svoj potencijal da promoviše vrijednosti koje bi jedan katolički svećenik, ili bilo koji svećenik i duhovnik, trebalo da zastupa. Branko je u tim dramatičnim vremenima, zahvaljujući talentu za komunikaciju, opštoj kulturi i obrazovanju, uspijevao da komunicira preko medija.

Branko je tako postao prvi javno poznati svećenik na jugoslovenskom nivou. Prije svega zahvaljujući jednoj televizijskoj emisiji iz ljeta 1990. godine, dobio je priliku za veliki intervju na Hrvatskoj televiziji, u kojem je govorio ono što je mislio i što je smatrao svojom dužnošću. Uspio je da komunicira na originalan, a ne, da tako kažem, klerikalan način, upravo zahvaljujući talentu  i širokoj kulturi.

Branko je čitao Prusta, Kafku, Džojsa, Jesenjina, Lorku i druge pisce. Gledao je filmove. U to vrijeme katoličkim svećenicima bilo je zabranjeno da idu u bioskope i pozorišta.

Postigao je nevjerovatan uspjeh i poslije toga počeo da bude veoma prisutan u različitim medijima. Pisao je za novine, učestvovao na naučnim skupovima, otvarao izložbe i koristio sve te prilike.

Pošto je bio veoma popularan i imao pristup medijima, koristio ih je da, u mjeri u kojoj je to bilo u njegovoj moći, pokuša da neutrališe negativne faktore koji su budili mržnju i podsticali sukobe. To je doživljavao kao svoju misiju.

Istovremeno je u župi Svete Stasije služio mise i radio sve što jedan svećenik radi, ali za malu zajednicu sastavljenu od časnih sestara i još nekoliko desetina vjernika koji su dolazili u crkvu. Zahvaljujući medijima, svoju misiju je proširio na tadašnji prostor bivše Jugoslavije.

U međuvremenu se pokazalo da su mogućnosti jednog svećenika da zaustavi istorijski i tragični zemljotres bile ograničene.

POMOĆ IZBJEGLICAMA I SPISKOVI ZA ODSTREL

Tokom ratova koji su izbili našao se, kao i moja porodica i ja, na određenim spiskovima za odstrel, kao navodni opasni vatikanski špijun i tako dalje. To, međutim, nije bio jedini razlog zbog kojeg je otišao.

Ja sam tada emigrirao u Italiju, a on je od Biskupske konferencije, koja je prethodno bila jugoslovenska, a tada već Hrvatska biskupska konferencija, dobio zadatak da ode u Padovu i tamo organizuje katoličku organizaciju za pomoć izbjeglicama i ugroženima sa ovih prostora. Tada je trajao rat, prvo u Hrvatskoj, a poslije u Bosni.

U Padovi je proveo četiri godine sa tom misijom. Njegov rad nije bio usmjeren samo na pomoć Hrvatima i katolicima. Naprotiv, u njegovoj kući boravilo je mnogo izbjeglica sa ovih prostora, među kojima su većina bili Crnogorci, Srbi i Muslimani, a samo nekoliko njih bili su katolici.

Tokom ratova nastavio je da bude prisutan u medijima, sa istom misijom. Pored praktičnog dijela, pružanja materijalne i moralne pomoći, nastavio je da djeluje javno. Tada više nije mogao da spriječi tragediju.

Nije imao iluzije o vlastitoj moći. Bio je dovoljno pametan da sebe nikada ne precijeni. Pokušavao je da liječi i ublaži posljedice onoga što se događalo.

NIJE ŽELIO KARIJERU, VRATIO SE U BOKU

Poslije završetka ratova u Hrvatskoj i Bosni vratio se u Boku i nastavio svoju misiju ovdje, sve do smrti. Zahvaljujući svojim sposobnostima, obrazovanju i svemu ostalom, imao je priliku da napravi karijeru bilo gdje u Katoličkoj crkvi. Imao je ponude da ostane u Rimu i tako dalje.

Pred njim je bila obećavajuća karijera, ali nikada nije želio da gradi karijeru i napreduje u hijerarhiji. Odlučio je da se vrati u jednu od najmanjih župa jedne od najmanjih biskupija. Nikada nije želio ni da ovdje napreduje u hijerarhiji, da postane biskup ili nešto slično. Bio je zadovoljan svojom župom.

VEZE SA VATIKANOM I PODRŠKA CRNOGORSKOJ NEZAVISNOSTI

Zanimljivo je da je on, kao neko ko je bio na najnižoj poziciji, imao direktan pristup Vatikanu. Bio je gost Vatikana i susretao se sa tadašnjim papom.

Kako je došlo do toga? To je rezultat dvije stvari. Prije svega, studirao je u Beču i Rimu. Dok je boravio u Beču, u vrijeme komunizma, kada je Istočni blok bio izolovan, kao i Katolička crkva u susjednim zemljama Istočne Evrope, često je odlazio u tajne misije u Čehoslovačku, Poljsku i Mađarsku. Imao je jugoslovenski pasoš, pa nije bio sumnjiv.

Te tajne misije nijesu podrazumijevale organizovanje revolucije ili rušenje komunističkog režima u Rusiji ili Poljskoj. Najčešće je nosio materijalnu pomoć, novac, pisma i slično.

To je jedan od razloga zbog kojih je tamo upoznao i budućeg papu Karola Vojtilu. Nije među njima postojala neka pretjerana intimnost, nego su se sretali tokom tih misija.

Kasnije je, tokom školovanja u Rimu, često dobijao zaduženje od Kotorske biskupije da prenese neku poruku Vatikanu.

Pošto je bio dinamična osoba, uspostavljao je kontakte i ostavljao dobar utisak na ljude.

S vremena na vrijeme išao je u Vatikan, gdje ga je primao i tadašnji papa Vojtila. To je bilo veoma važno.

Branko je koristio svoje veze u Vatikanu da pomogne državnom vrhu Crne Gore da na određeni način stekne međunarodnu podršku.

Prvi zvanični i, na određeni način, istorijski susret dogodio se početkom 2005. godine. Tadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore Miodrag Vlahović, iako je Crna Gora još bila u državnoj zajednici sa Srbijom, došao je u Rim i primio ga je tadašnji ministar vanjskih poslova Svete Stolice.

Ja sam tada već 13 godina radio pri Svetoj Stolici, pa smo Branko i ja, svako na svoj način, zajednički uticali da pripremimo tu posjetu. U razgovoru sa ministrom pokušali smo da objasnimo određene stvari, sugerišemo i savjetujemo kako da posjeta bude organizovana. Ona je bila izuzetno značajna jer je predstavljala pripremu za narednu posjetu.

Riječ je o posjeti tadašnjeg predsjednika države Filipa Vujanovića papi, prvoj istorijskoj posjeti te vrste. To se dogodilo tokom priprema za referendum, 2005. godine.

Te posjete nijesu ugovarane, kao što je bilo uobičajeno, preko tadašnje Ambasade Srbije i Crne Gore. Kada je sve bilo pripremljeno, tadašnji ambasador Darko Tanasković bio je upoznat i uključen, ali tek kada je sve već bilo završeno.

To je bilo veoma značajno jer papa, u principu, ne prima predsjednike država koje nemaju međunarodni suverenutet. Zbog toga je taj susret imao veliki značaj.

Branko je ovdje imao određeni uticaj i na lokalne i državne vlasti. Taj uticaj, naravno, nije bio veliki, ali je kasnije, kako se približavala crnogorska nezavisnost, javno podržao nezavisnost Crne Gore.

Nažalost, nije dočekao nezavisnost. Umro je mjesec dana prije referenduma, ali je bio uvjeren da će Crna Gora uspjeti, iako je to bilo veoma rizično zbog praga od 55 odsto, koji apsolutno nije uobičajen.

META NACIONALISTA SA SVIH STRANA

Ljudi ponekad mistifikuju stvari, posebno oni koji nijesu bili naklonjeni Branku. Pisalo se da je bio vatikanski špijun. Kako katolički svećenik može da bude vatikanski špijun? Šta to znači? Kao da je skrivao kome pripada.

Nazivali su ga i jezuitom, što je ovdje nosilo izrazito negativnu konotaciju, iako je riječ o jednom od najznačajnijih katoličkih redova, koji je imao ogroman uticaj na kulturu, obrazovanje i sve ostalo.

Govorilo se da smo Branko, a poslije i ja, antisrbi, da mrzimo Srbe, da smo špijuni i tako dalje. Istovremeno je često precjenjivana njegova uloga u sticanju nezavisnosti Crne Gore ili raspadu Jugoslavije, ne znam ni ja u čemu sve.

Pogrešno i lažno je interpretirana i uloga Vatikana u svim tim procesima. Branka su satanizovali nacionalistički, šovinistički i zločinački krugovi, uslovno rečeno.

Ni ekstremni krugovi u Hrvatskoj mu nijesu bili naklonjeni. Sa druge strane, oni koji su ga lično poznavali voljeli su ga. To je jedna vrsta kontroverze koja je vezana za takve ličnosti.

Zapravo, nije riječ o kontroverzi. Ljudi koje nazivamo jakim ličnostima, bez obzira na to šta taj izraz znači, nikada ne ostavljaju druge ravnodušnima. To je prva stvar. Druga je da im neće svi aplaudirati, čak ni kada su njihove poruke i njihova uloga izrazito pozitivne. Naprotiv.

Ako afirmišete ljepotu, vi istovremeno razotkrivate ružnoću. Ako afirmišete istinu, razotkrivate laž. Ako afirmišete mir, razotkrivate rat i nemire.

Upravo zato što je bio veoma aktivan u svojoj misiji, napadali su ga sa svih strana. Svi agresivni nacionalisti, šovinisti i vjerski fundamentalisti proglašavali su ga neprijateljem i javno ga napadali na različite načine.

Istovremeno je bio omiljen. Ne govorim o intimnom krugu prijatelja, nego o široj javnosti. Bio je omiljen zbog poruka koje je slao i načina na koji ih je prenosio, ali to nije toliko njegova zasluga koliko je posljedica talenata koje je dobio.

Imao je talenat da šarmira ljude. Bog nekome daje takav dar. Kao i sve druge talente, možete ga upotrijebiti ili ne morate. Isto je sa nekim ko ima talenat za muziku. Možete imati apsolutni sluh, ali ako ne vježbate, ako se ne školujete i ako vas nije briga, nećete ga razviti.

On je njegovao i koristio sve talente koje je imao.

UMJETNOST KAO DIO NJEGOVE MISIJE

Bio je dobar poznavalac istorije umjetnosti i volio je savremenu umjetnost. Često je učestvovao u procjeni vrijednosti umjetničkih djela i tako dalje. Posredovao je prilikom prodaje jednog značajnog umjetničkog djela sa ovih prostora u Americi i tada dobio procenat koji se daje za takve poslove.

Iz tih sredstava finansirao je dio mozaika Eda Murtića u Crkvi Svete Stasije, koji je napravljen početkom devedesetih godina.

I nije radio samo to. Angažovao je tada neke od najboljih likovnih umjetnika Jugoslavije, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost.

Među njima je bio Edo Murtić, deklarisani komunista i ateista, ali veliki umjetnik koji je napravio monumentalno djelo u Crkvi Svete Stasije.

Posebno mjesto zauzimao je Vasko Lipovac, Kotoranin i pravoslavac koji je živio u Splitu. Lipovac je napravio bronzana vrata na Crkvi Blažene Ozane.

BUNT PROTIV NEZASLUŽENIH AUTORITETA

Kada je riječ o pobuni, pokazivao ju je gotovo od rođenja, odnosno od najranijeg djetinjstva.

U to vrijeme očevi su bili autoritarni, a mi smo bili, da tako kažem, tradicionalna bokeljska porodica. Tokom prethodnih 450 godina gotovo svi, odnosno većina članova porodice ili bratstva Sbutega, bili su pomorci, pomorski trgovci i brodovlasnici. Moj otac bio je pomorski kapetan.

To čovjeka čini pomalo autoritarnim. Branko je, međutim, odmalena izazivao autoritet, pa ga je tata često kažnjavao. Imao je otpor prema svemu za šta je smatrao da ga guši. Bio je sklon pobuni.

Iako smo odrasli zajedno, bili veoma bliski, dugo spavali u istoj sobi, razgovarali do kasno u noć o svemu i dijelili iskustva, često smo se sukobljavali jer nije podnosio činjenicu da sam ja stariji brat.

Iako po prirodi nijesam autoritaran, niti sam mnogo držao do toga, ipak sam bio stariji brat. Ta činjenica ga je iritirala.

Kada bismo se igrali kao djeca, on nikada nije htio da učestvuje u igri u kojoj sam ja bio glavni.

Često smo se tukli zbog toga. Bio sam jači, ali se on nikada nije predavao.

Oborio bih ga, ali se nije predavao. Ugrizao bi me, stavio mi prst u oko… Jednom me jurio nožem. Na kraju sam morao da ga pustim i pobjegnem.

Imao je taj bunt prema autoritetima, ali ne prema onima koje je priznavao. Bunio se protiv onoga za šta je smatrao da nije zasluženi autoritet. To što si se rodio prije njega ili što si mu otac za njega nije bio dovoljan argument.

Sa druge strane, mi smo, na određeni način, bili generacija 1968. godine. Revolucija iz 1968. godine bila je važna jer je bila socijalna, politička i mentalna. Bila je pobuna jedne generacije protiv svih autoriteta, između ostalog protiv očeva i autoriteta u školama.

I to je uticalo na nas. To je određeni okvir za razumijevanje njegove pobune. On je taj element nosio u sebi i ranije, ali su i događaji iz tog vremena uticali na njega.

PATNJA GA NIJE SLOMILA

Bio je hrabar. Bolest ga je odmalena naučila da pati. Mnogo je patio u fizičkom smislu još od djetinjstva.

To čovjeka na određeni način ohrabri, ako ga prethodno ne slomi. Njega nije slomilo.

Bio je i po prirodi hrabar. Kada smo bili djeca, kao što sam rekao, često smo se sukobljavali. Često sam se tukao i sa drugom djecom, ponekad jačom od mene.

On bi uvijek intervenisao. Dolazio bi da se zajedno sa mnom bori protiv nekog drugog dječaka. Čak i kada su oni bili mnogo veći i jači od nas.

Kada je riječ o harizmi, nju je imao još kao dijete. Bio je dinamičan, originalan i simpatičan. Još kao dijete sviđao se ljudima i ostavljao snažan utisak na njih.

To je nešto što čovjek ima u sebi. To je talenat za koji sam rekao da ga je svjesno upotrebljavao. Koristio ga je u dobre svrhe”.