Postoje ljudi koje generacije pamte po pjesmama. A postoje oni koje pamte po emociji koju su ostavili iza sebe. Igor Lazić – Niggor pripada ovoj drugoj grupi.
Njegova priča počela je u Kotoru, među zidinama, s mirisom mora i grupom mladića koji su devedesetih odlučili da naprave nešto što na ovim prostorima do tada nije postojalo. Od Brake Boysa nastali su Monteniggersi, fenomen koji je obilježio jednu epohu i zauvijek promijenio regionalnu muzičku scenu.
Iza duhovitih stihova, zarazne energije i ogromne popularnosti, međutim, krio se život satkan od velikih gubitaka. Najprije je otišao Duško Nikolić, jedan od osnivača grupe i autor njihovih pjesama. Potom je u saobraćajnoj nesreći poginuo Nebojša Saveljić. Kasnije su uslijedili i drugi bolni rastanci.
Zbog Nebojše je promijenio i umjetničko ime. Od tada više nije bio Lucky Boy. Postao je Niggor, spoj imena Nebojša i Igor, trajni podsjetnik na prijateljstvo koje nije prekinula ni smrt.
U razgovoru za portal Rmedia, Niggor je otvoreno govorio o odrastanju u Kotoru, prijateljima koje je izgubio, muzici koja ga je oblikovala i svijetu koji se danas mijenja brže nego ikada.
„Ja sam u suštini jedan običan lik s mora koji voli život, ljude i prirodu. Kada se ugase reflektori i utihne muzika, ja sam Igor, onaj što voli da sjedne pored mora, baci udicu, popije čašu piva ili dobrog vina, popriča s prijateljima o svemu i ničemu.“
Iako ga javnost godinama doživljava kao čovjeka vedrog duha, priznaje da je privatno mnogo drugačiji.
„Duhovit sam, volim šalu, volim da se smijem i zasmijavam druge, ali sam privatno mnogo mirniji i povučeniji nego što to ljudi misle na osnovu javnog posla. To je ta vodolija u meni.“
DJEČAK IZ KOTORA KOJI JE SLUŠAO MUZIKU
Kada govori o djetinjstvu, svaka rečenica miriše na Boku.
„Odrastanje u Kotoru. Miris Boke, sloboda koju smo imali dok trčimo pored mora, starim zidinama i, naravno, muzika koja se uvijek čula u našoj kući.“
Posebno mjesto u njegovom životu zauzima brat Goran.
„Moj brat Goran me zarazio njome, srećom pa je znao da sluša kvalitetnu muziku i taj momenat kada sam kao klinac shvatio magiju instrumenata i ritma, to me je trajno obilježilo.“
Kaže da mu je upravo takvo odrastanje dalo temelj kojem se i danas vraća. „To djetinjstvo prožeto tradicijom, ali i slobodom, dalo mi je širinu i bazu.“
Dok mnogi uspjeh mjere karijerom, Niggor ga mjeri drugačije.
„Život sam po sebi, male stvari i moja porodica…Moja supruga Suzana, naša svakodnevica, mir koji imam s njom.“
Dodaje da sreća često čine najjednostavnije stvari.
„Radost je kad se probudim zdrav, kad su svi dobro i zdravo, vidim sunce da izlazi u novi dan, kad znam da sam okružen ljudima koji me iskreno vole zbog onoga što jesam, a ne zbog onoga što radim.“
GUBICI KOJI SU PROMIJENILI SVE
“Najveći gubici u mom životu nisu bili poslovni porazi, već odlasci dragih ljudi. Gubitak prijatelja iz grupe, Duška i Nebojše iz Monteniggersa, a kasnije i mog oca, pa bratanice… To su trenuci koji te slome i potpuno ogole. Ti gubici su me promijenili tako što su me naučili da ništa na ovom svijetu nije vječno i da moramo cijeniti svaki sekund koji imamo sa onima koje volimo. Izbrisali su iz mene svaku površnost i naučili me vjeri i preživljavanju.”
Iako je bilo više prelomnih trenutaka, jedan se izdvaja. „Definitivno osnivanje grupe Monteniggers sa Duškom i Nebojšom.“
Prisjeća se vremena kada su odlučili da rep muziku prilagode svom podneblju i svom jeziku. „Taj trenutak kada smo odlučili da pravimo rep muziku na naš, primorski način, u vrijeme kada je sve oko nas bilo sivo i teško.“
Nijesu ni slutili da će postati simbol jedne generacije. „To nam je promijenilo živote preko noći.“
DANAS SE MUZIKA BRZO TROŠI
Niggor ne krije da ga današnja muzička scena često ostavlja ravnodušnim. „Scena je danas brza, hiperproduktivna i previše usmjerena na vizuelno i materijalno.“
Iako priznaje da među mladima ima mnogo talenta, smatra da je izgubljeno nešto mnogo važnije. „Čini mi se da se negdje usput izgubila duša.“
Slično razmišlja i kada govori o dominantnim trendovima. „Nemam ja ništa protiv toga, muzika mora da evoluira. Ali smeta mi što su tekstovi često površni, vrte se oko skupih automobila, brendova i lakog života.“
Podsjeća da su Monteniggersi, uprkos humoru, uvijek imali poruku. „Mi smo kroz Monteniggerse slali poruke, šalili se, kritikovali društvo, ali smo imali neku suštinu.“
MIR SE NALAZI DALEKO OD BUKE
Danas ga, kaže, najviše plaše bolest i nemoć. „Nakon svega što sam prošao sa zdravljem i gubicima, shvatiš da je sve ostalo rješivo.“
A ono što mu daje mir nije ni slava ni uspjeh. „Mir mi daje vjera, povratak prirodi, tišina Boke Kotorske i zagrljaj moje supruge.“
Potom izgovara rečenicu koja zvuči kao životni zaključak. „Tamo gdje nema buke, tamo je moj mir.“
Na kraju razgovora, na pitanje kako bi volio da ga ljudi pamte, nije govorio o hitovima, rekordima ili karijeri.
Prvo je citirao Njegoša: „Blago onome ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi.“
A onda jednostavno rekao:
„Volio bih da me pamte kao čovjeka koji je donosio radost i smijeh. Kao nekoga ko je ostao normalan i prizeman pored svega što je doživio i kao muzičara koji je sa svojim prijateljima unio nešto potpuno novo, svježe i originalno u našu muzičku istoriju.“
I možda je baš u posljednjoj rečenici stalo sve ono što je Niggor bio i ostao.
„Samo da kažu: ‘E, onaj Niggor je bio ljudina i pozitivan lik.’ To mi je sasvim dovoljno.“
