Postoje mjesta koja se ne mjere brojem stanovnika, već veličinom ljudi koje iznjedre. Lovćenac je jedno od njih.
Na vojvođanskoj ravnici, daleko od kamenih obronaka Crne Gore, nastalo je mjesto koje nikada nije prekinulo vezu sa svojim korijenima. Poslije Drugog svjetskog rata ovdje su novi dom pronašle porodice iz Crne Gore. Došli su bez imetka, ali sa nečim mnogo vrijednijim – čašću, ponosom, upornošću i uvjerenjem da se samo radom može stići do cilja. Njihova djeca nijesu naslijedila bogatstvo. Naslijedila su karakter.
Možda se upravo zato u Lovćencu sport nikada nije doživljavao samo kao igra. Bio je to način da se dokažeš sebi i drugima, da pokažeš koliko vrijede trud, odricanje i vjera u uspjeh. Na svakom treningu osjećao se onaj poznati crnogorski prkos – nema predaje dok god u tebi ima snage.
Iz tog duha izrasla je generacija sportista kakvom se malo koje mjesto može pohvaliti.
Golman Božo Belojević bio je jedan od prvih koji je pokazao da put od lovćenačkog igrališta vodi do najvećih stadiona. Iz FK Njegoš je stigao do Partizana i trofeja, otvarajući put generacijama koje dolaze.
Veljko Zuber pronio je ime Lovćenca igrajući za splitski Hajduk. Slobodan Bracanović nosio je dres ljubljanske Olimpije. Danilo Popivoda, rođen u Lovćencu, postao je reprezentativac Jugoslavije, učesnik Svjetskog prvenstva 1974. godine i jedan od najboljih stranih fudbalera njemačke Bundeslige svog vremena.
Miodrag Kustudić ostavio je dubok trag u Rijeci, a potom i u španskom Herkulesu, potvrđujući klasu i izvan granica nekadašnje države. Upravo su Popivoda i Kustudić, dvojac iz malog Lovćenca, na jednoj kvalifikacionoj utakmici protiv Španije igrali u napadu reprezentacije Jugoslavije.
Dušan Dujo Drašković izgradio je ime ne samo kao vrhunski fudbaler, već i kao trener i selektor na više kontinenata. Niz su nastavili Radovan Krivokapić, koji je nosio dresove Vojvodine i Crvene zvezde te nastupao za reprezentaciju Jugoslavije, Andrija Kaluđerović, golgeter čiji su ga golovi odveli na brojne evropske i svjetske terene, Savo Pavićević, dugogodišnji reprezentativac Crne Gore, čvrst i pouzdan stub odbrane, Dragan Jablan, fudbaler Vojvodine i omladinske reprezentacije Jugoslavije.
Ništa manje impresivna nije ni košarkaška priča Lovćenca. Posebno mjesto pripada Sofiji Pekić, osvajačici srebrne olimpijske medalje na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine – jedine olimpijske medalje koju je Lovćenac podario jugoslovenskom, a danas srpskom i crnogorskom sportu, a zatim iz mlađe generacije Milica Radonjić – reprezentativka Crne Gore, Tijana Ajduković, reprezentativka Srbije i igračica više evropskih klubova, osvajačica zlatne evropske medalje, Sanja Miljenović, reprezentativka Srbije.
Uz njih, značajan trag ostavili su Jelena Pejović iz šampionskog sastava KK Bečej, Ljubomir Poček u KK Rabotnički i Miodrag Lopičić u Vojvodini, dok je trenersko ime Dejana Mudreše odavno prešlo granice regiona. Kao pomoćni trener ženske reprezentacije Srbije učestvovao je u najvećim reprezentativnim uspjesima, a potom je svoju stručnost potvrdio i u Kini, osvojivši prošle godine titulu državnog prvaka u ženskoj konkurenciji.
Rukomet ima svoje velikane. Zoran Martinović nosio je dresove legendarne Vardara, banjalučkog Borca, francuskig Ivrija, Partizana, te nastupao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i ostvario dugu, bogatu međunarodnu karijeru. Uz njega, ime Lovćenca pronosio je i Predrag Kontić u njemačkim klubovima, potvrđujući da ovo selo nije stvaralo samo vrhunske fudbalere i košarkaše, već sportiste sposobne da ostave trag gdje god su igrali.
Kada se pogledaju njihove biografije, postaje jasno da ovo nije niz slučajnosti. To je obrazac. Iz male sredine, bez velikih sportskih centara i privilegija, izrasli su ljudi koji su igrali na najvećim stadionima i u najjačim ligama, osvajali olimpijske medalje, podizali trofeje i nosili dresove reprezentacija.
Valja napomenuti i brojna odličja karatista iz kluba Njegoš, sa međunarodnih takmičenja.
Njihovi uspjesi nijesu bile samo njihovi. U njima su bile utkane žuljevite ruke roditelja koji su poslije rata iznova gradili život, sjećanja na crnogorski kamen koji su ostavili iza sebe i vojvođansku ravnicu koja im je pružila novu priliku.
Teško je objasniti što Crnogorcu u Vojvodini znači nositi Crnu Goru u sebi. To nije pitanje mjesta rođenja, nego karaktera. To je prkos kada je najteže, inat koji ne ruši nego gradi, osjećaj da se nikada ne odustaje i da se obraz čuva više od svake medalje. Upravo ta osobina spaja gotovo sve sportiste koje je iznjedrio Lovćenac.
Kada se saberu sva ta imena, svi dresovi, medalje, reprezentacije i trofeji, ostaje jedno pitanje na koje nije lako pronaći odgovor: postoji li igdje na prostoru bivše Jugoslavije selo veličine Lovćenca koje je iznjedrilo toliko vrhunskih sportista, reprezentativaca, olimpijaca i trenera?
Možda odgovor nije u sportskim terenima ni u uslovima za rad. Možda je odgovor u ljudima. U onima koji su sa crnogorskog krša donijeli nepokolebljiv karakter, a u vojvođanskoj ravnici svojoj djeci pružili priliku da ga pretvore u uspjeh.
Mnogi lovćenački sportisti su dostojno predstavili selo na saveznim i međunarodnim nastupima, tako da je teško nabrojati sve njih koji su to sigurno zaslužil, a ovom prilikom se izvinjavam svima koji u ovom podsjećanju nijesu pomenuti.
