Neki umjetnici na sceni ostavljaju utisak da je sve lako. Da se muzika jednostavno događa. Međutim, iza svakog tona kriju se godine discipline, odricanja, promišljanja i posvećenosti.
Vericu Čuljković publika poznaje po virtuoznim nastupima i autorskim projektima koji pomjeraju granice klasične muzike, a iza reflektora je žena koja jednako pažljivo brine o porodici i karijeri, producentkinja koja razmišlja nekoliko koraka unaprijed i umjetnica koja vjeruje da postoji razlog postojanja za svako djelo.
U razgovoru za portal Rmedia Čuljković govori o tome kako izgleda život kada se ugase svjetla, zašto joj je autentičnost važnija od popularnosti, kako je nastao projekat „Violinegro“, ali i zašto se više plaši gubitka radoznalosti nego neuspjeha.
„Mislim da kod mene nema neke velike razlike između privatne Verice i one koju ljudi vide na sceni. Naravno, scena nosi posebnu energiju i emociju, ali u suštini ostajem ista osoba“, kaže ona.
Otkriva da voli da planira, organizuje i uvijek razmišlja nekoliko koraka unaprijed, ali je kroz godine naučila da nisu sve stvari podložne planiranju.
INTUICIJA JEDNAKO VAŽNA KAO ISKUSTVO
„Nekada je najbolja odluka da ne požurite, da pustite da ideja sazri ili da sačekate da se okolnosti prirodno poslože. Intuicija mi je u poslu često bila jednako važna kao iskustvo.“
Pored karijere violinistkinje, godinama se bavi i produkcijom, pa joj se, kako kaže, često dogodi da već uz jutarnju kafu u glavi sklapa scenario za novi projekat. Ipak, kada se koncert završi i ugase reflektori, vraća se ulozi koja joj je najvažnija.
„Vraćam se svojoj najvažnijoj ulozi, ulozi majke i svojim najbližima. Taj dio života me drži čvrsto na zemlji i mislim da mi upravo on daje ravnotežu. Možda baš zato nikada nijesam dozvolila da scena postane moj cijeli život.“
IZA USPJEHA STOJI NEŠTO ŠTO PUBLIKA NE VIDI
Za razliku od mnogih umjetnika koji pamte jedan presudni trenutak kada su odlučili čime će se baviti, Verica kaže da kod nje takav trenutak nije postojao.
„Muzika je jednostavno rasla sa mnom. Violina je u moj život ušla vrlo rano i vremenom je postala moj prirodan način izražavanja.“
Sjeća se i dječjih dana kada nije bilo lako gledati vršnjake kako se igraju dok je ona sate provodila vježbajući. „Tek kasnije shvatite koliko vas upravo disciplina oblikuje. Danas sam zahvalna na tome, jer me muzika naučila strpljenju, odgovornosti i tome da iza svakog uspjeha stoji mnogo rada koji publika nikada ne vidi.“
UMJETNOST MORA IMATI RAZLOG
Za Vericu muzika nikada nije bila samo profesija niti način da bude prisutna na sceni.
„Rekla bih da je muzika za mene potreba, ali ne u smislu da ne mogu bez nje u svakom trenutku, već da kroz nju najlakše izrazim ono što osjećam i što želim da kažem.“
Kako je sazrijevala, shvatila je da stvaranje nosi i veliku odgovornost.
„Kada imate priliku da se obratite publici, mislim da treba da imate razlog zbog kojeg to radite. Nikada nijesam bila neko ko pravi projekte samo da bi bio prisutan ili da bi izbacio nešto novo. Važno mi je da iza svakog projekta postoji ideja zbog koje vrijedi uložiti vrijeme, energiju i emociju.“
Ni tada, priznaje, umjetnik nikada nije potpuno zadovoljan.
„Uvijek postoji nešto što bismo mogli drugačije, bolje ili preciznije, ali dođe trenutak kada shvatite da dalje usavršavanje više ne mijenja suštinu. Tek kada ljudi počnu da ga doživljavaju na svoj način, djelo dobije svoj puni život.“
PRIČA O IDENTITETU
Posebnu pažnju javnosti privukao je njen projekat „Violinegro“, inspirisan fenomenom crnogorskih virdžina. Verica kaže da je od samog početka nije zanimala samo istorijska činjenica, već čovjek iza nje.
„Počela sam da istražujem život virdžina kroz pitanja identiteta, slobode, žrtve i društvenih očekivanja. Pomislila sam koliko se toga, zapravo, nije promijenilo ni danas.“
Dodaje da je željela da projekat otvori prostor za razmišljanje, a ne da nudi gotove odgovore.
„Željela sam da ‘Violinegro’ bude umjetnička priča koja će otvoriti prostor za razmišljanje, a ne da daje gotove odgovore. Zato je taj projekat za mene imao mnogo dublje značenje od jedne muzičke numere.“
BRZINA NE SMIJE POBIJEDITI KVALITET
Govoreći o savremenoj muzičkoj sceni, smatra da talenata ne nedostaje, ali da umjetnicima danas nije dovoljno samo da budu dobri u svom poslu.
„Morate da razumijete produkciju, organizaciju, marketing i komunikaciju sa publikom. U tom smislu umjetnici imaju mnogo više obaveza nego ranije.“
Ipak, vjeruje da autentičnost na kraju uvijek pronađe put. „Možda nekada sporije, ali dugoročno opstanu upravo oni ljudi koji ostanu dosljedni sebi.“
Slično razmišlja i kada govori o novim muzičkim trendovima. „Ne volim da dijelim muziku na ‘dobru’ i ‘lošu’ samo zato što pripada nekom žanru ili trendu.“
Problem, kaže, vidi u tempu koji današnje vrijeme nameće. „Danas se od umjetnika očekuje da stalno objavljuje nešto novo. Nekada imam utisak da se više razmišlja o tome šta će biti aktuelno narednih sedam dana nego šta će vrijedjeti za sedam godina.“
Zbog toga i dalje vjeruje da kvalitet zahtijeva vrijeme. „Nekada je potrebno mnogo mjeseci rada da biste napravili nekoliko minuta muzike, ali upravo taj proces pravi razliku.“
IZMEĐU ALGORITMA I ISKRENOSTI
Društvene mreže umjetnicima su otvorile brojne mogućnosti, ali su, smatra, donijele i novu vrstu pritiska.
„Vrlo lako možete da počnete da stvarate sadržaj za algoritam, umjesto da stvarate iz potrebe da nešto zaista kažete.“
Iako želi da njen rad dopre do što većeg broja ljudi, kaže da nikada ne bi pristala da ga prilagodi isključivo trendovima. „Na kraju, vjerujem da publika prepozna iskrenost. Možda je to sporiji put i možda ne donosi rezultate preko noći, ali mislim da je jedini koji dugoročno ima smisla. Za mene autentičnost nije strategija, ona je jedini način da iza svega što radim mogu iskreno da stanem.“
IZ NEUSPJEHA UČIMO
Na kraju razgovora, umjesto straha od neuspjeha, Verica govori o jednom sasvim drugačijem strahu. „Ne plašim se neuspjeha. Mislim da iz svakog neuspjeha nešto naučite. Više me plaši da jednog dana izgubim radoznalost ili želju da stvaram.“
A unutrašnji mir, kaže, pronalazi u najbližima i u osjećaju da radi ono što voli i da iza svakog projekta može mirno da stane.
„Kada znam da sam dala svoj maksimum, bez obzira na rezultat, tada sam mirna.”
