Postoji li uopšte baza podataka u ElektroprivredI Crne Gore ili smo, nekom nevidljivom odlukom, svi kolektivno unaprijeđeni u administratore sopstvenih računa?
Povod za ovo pitanje nije filozofski, već krajnje praktičan. Uz posljednji račun za struju stigao je dopis kojim se građani pozivaju da sami provjere da li imaju potpisan Ugovor o snabdijevanju električnom energijom. Ako nemaju, rok je 15 dana da se jave na šalter. U suprotnom… ništa nije napisano. Ta tišina zvuči prijeteći.
Poruka je, međutim, jasna, sistem ne zna šta ima, pa građani treba da mu to saopšte.
Početak apsurda. Kako je moguće da kompanija koja sebe naziva energetskim gigantom ne raspolaže osnovnim podacima o sopstvenim korisnicima? Još važnije pitanje je kako je ista ta kompanija godinama uredno slala račune, a građani ih uredno plaćali, ukoliko pravni osnov, potpisani ugovori, očigledno nije bio prioritet?
U zemlji u kojoj ne postoji alternativa u snabdijevanju električnom energijom, gdje građani nemaju mogućnost da biraju drugog dobavljača, očekivalo bi se makar minimum profesionalne organizacije. Umjesto toga, dobijamo prebacivanje odgovornosti na krajnje korisnike.
Jer, logika bi nalagala nešto drugo: ako ugovori nedostaju, pripremite ih i dostavite građanima, poštom, mejlom, uz račun. Jednostavno, efikasno i u duhu servisa koji treba da služi građanima. Umjesto toga, svjedočimo još jednom birokratskom maratonu. Procedura je, naravno, sve samo ne jednostavna.
Prvi korak: odlazak na šalter po zahtjev. Drugi korak: popunjavanje formulara koji podsjeća na tehnički elaborat, od kategorije potrošnje, preko mjesta mjerenja, do planirane godišnje potrošnje u kilovatima. Tu je i izbor modela snabdijevanja (plavi, crveni, osnovni…), bez jasnog objašnjenja šta koji znači. Treći korak: priložiti, pazite sad, Ugovor o priključenju na distributivnu mrežu, dokument koji bi, realno, malo ko mogao pronaći nakon 30 ili 40 godina. Četvrti i peti korak: povratak na šalter radi predaje, pa ponovo dolazak zbog potpisivanja.
U prevodu, tri odlaska, nekoliko sati čekanja i jedna vrlo jasna poruka: vrijeme građana je nebitno.
Nezvanično se pominje i mogućnost isključenja struje za one koji ne ispune obavezu. U praksi, to znači da će neko ko živi u inostranstvu, ili ima nekretninu van mjesta prebivališta, morati da putuje i to više puta kako bi zadovoljio administrativnu formu.
Ako ovo nije primjer birokratije koja je izgubila dodir sa realnošću, teško je zamisliti šta jeste.
U ovakvim situacijama ne radi se samo o jednoj kompaniji. Radi se o obrascu ponašanja koji je duboko ukorijenjen u javnom sektoru, uvjerenju da su građani tu zbog sistema, a ne obrnuto. A zapravo bi trebalo da je suprotno. Jer javna preduzeća nisu vlasnici građana, već njihovi servisi.
I zato se, na kraju, nameće jednostavno pitanje: postoji li u ovoj državi iko ko će zaustaviti ovu vrstu birokratskog maltretiranja? Ima li iko u ovoj državi da obuzda ova birokratska maltretiranja građana koja dolaze isključivo od strane javnih preduzeća i institucija i njihovu očiglednu patološku potrebu da nas svako malo gledaju u nepreglednim redovima ispred njihovih šaltera.
Autorka je ekonomistkinja i preduzetnica
