Nekada smo se pitali kome da vjerujemo, a čini mi se da se danas sve češće pitamo da li uopšte još nekome vjerujemo. Pratimo portale, društvene mreže, političke partije, istraživanja, ankete i bezbroj izvora koji nam svakodnevno objašnjavaju šta je istina. Problem je što svako ima svoju. I što je svaka, naravno, jedina prava.
A kada građani počnu da gube povjerenje u prijatelja, komšiju i rodbinu, kako da ga ne izgube u potpunog stranca koji im ponavlja istu priču kao neki drugi stranac, samo malo drugačije upakovanu?
Političke partije su, barem se tako čini, odavno izgubile veliki dio svog prvobitnog smisla. Borba za fotelje, funkcije i vlast toliko lako zaslijepi čovjeka da zaboravi zbog čega je tu. A trebalo bi da bude jednostavno, da služi građanima, a ne sebi. Samo što kod nas ništa što bi trebalo da bude jednostavno nije jednostavno.
Mediji, uz čast izuzecima, su takođe vremenom izgubili dio povjerenja javnosti. Jedni favorizuju određene ljude, drugi neke potpuno guraju u medijsku tamu, jer se ne uklapaju u sliku koju žele da stvore. A mediji nijesu tu da biraju favorite. Njihov posao je da postavljaju pitanja, traže odgovore i javnosti daju činjenice.
Društvene mreže su posebna priča. Postale su istovremeno oglasna tabla, sudnica, politička govornica i mjesto za javni linč. Na njima se reklamira, obećava, vrijeđa, ponižava i presuđuje. Objavljuju se saopštenja u ime ljudi koji ih možda nikada ne bi znali sami napisati, dok se iza pažljivo biranih riječi često krije veoma malo stvarne odgovornosti.
I vjerovatno sve ovo već znate. Znate i vi, znam i ja.
Ali pitanje ostaje, kome danas vjerovati?
Da li su ta famozna fotelja i funkcija zaista toliko moćne da čovjek, jednom kada u njih sjedne, više ne vidi ništa osim sebe? Postoji li neko sposoban da svoje ambicije makar na trenutak ostavi po strani i iskreno radi u korist svih građana, pa i onih koji za njega nijesu glasali?
Danima se sprovode političke ankete, telefonom i putem društvenih mreža. Jedni ih ignorišu jer više nemaju snage da se vrte ukrug sa istim izjavama, obećanjima i velikim riječima koje su mnogi političari odavno obesmislili. Drugi i dalje odgovaraju. Možda zato što još čuvaju nadu da sjutra može biti bolje.
Do 2020. godine Crnom Gorom je tri decenije dominantno upravljala jedna partija. Jedan dio građana bio je ogorčen, drugi je podržavao tadašnju vlast i podržava je i danas. A onda je došla 2020. godina.
Promijenila se vlast, a ljudi su očekivali promjene. Neki gotovo čudo. Dobili smo nove ljude, nova obećanja i novu nadu. Ali mnogima se danas čini da gledaju staru priču sa drugim licima, dok država postaje sve složenija, podjele dublje, a povjerenje sve manje.
Da se ne lažemo: Crna Gora je država ogromnog, a nedovoljno iskorištenog potencijala.
Imamo ono što bi mnogi poželjeli. Imamo prirodu, more, planine, ljude, znanje i mogućnosti. Ali ono što imamo najčešće koristimo samo onda kada odgovara onima koji u tom trenutku imaju moć. I ne govorim samo o aktuelnoj vlasti. Govorim o svima koji su vladali i svima koji će tek vladati, ukoliko nastavimo da im dozvoljavamo isto.
Zašto pristajemo da nestručni ljudi zauzimaju funkcije od ogromnog značaja? Zašto ćutimo kada se posao, novac, usluga ili neka sitna privilegija pretvore u cijenu našeg glasa? I koliko, zapravo, vrijedi naš glas ako smo spremni da ga prodamo?
Tokom svog života nijesam dozvolila da mi iko kupi glas. Svaki put kada sam izašla na izbore, glasala sam prema sopstvenom uvjerenju i onome što sam u tom trenutku smatrala ispravnim.
Jesam li uvijek bila u pravu? Možda nijesam. Ali odluka je bila moja. I vjerujem da od toga sve počinje.
Ne od toga da uvijek izaberemo nepogrešivo, jer takvi ljudi vjerovatno ne postoje, već da biramo slobodno. Bez straha. Bez ucjene. Bez duga koji ćemo kasnije vraćati ćutanjem. Kao građani, moramo naučiti da stojimo jedni uz druge, a ne jedni protiv drugih. Političari treba da se bore, naravno. Ali ne za privilegije, funkcije i položaje. Treba da se bore za državu i ljude koji u njoj žive.
Iako je možda rano govoriti o narednim izborima, nikada nije rano razmišljati o tome kome dajemo povjerenje.
A ako osoba kojoj ga damo ne radi u interesu građana, moramo imati snage da kažemo dosta. Bez obzira na to jesmo li je juče branili. Bez obzira na to jesmo li za nju glasali. Bez obzira na to koliko je teško priznati da smo možda pogriješili.
Jer političar nije porodica koju moramo braniti po svaku cijenu. Nije ni fudbalski klub za koji navijamo i kada gubi. On je neko kome smo privremeno dali odgovornost da radi u naše ime.
I tu odgovornost imamo pravo da mu oduzmemo.
Crna Gora je mala država, ali pod njenim nebom ima mjesta za sve. Ona je postojala prije nas i postojaće poslije nas. Pitanje je samo kakvu ćemo je ostaviti.
Način na koji volimo svoju državu ne pokazuje se samo zastavama, pjesmama i velikim riječima. Pokazuje se i time kakve ljude biramo da je predstavljaju, šta smo spremni da oprostimo onima za koje smo glasali i koliko glasno govorimo kada vidimo da nešto nije u redu.
Neki bi možda rekli da sam kontradiktorna što sam se upravo ja našla da govorim o ovoj temi. Ali ja sam samo običan građanin koji živi sasvim običan život. Osoba koja pokušava da opstane u društvu koje je postalo grublje, glasnije i podjeljenije nego što bi trebalo biti.
I baš zato imam pravo da pitam.
Jer država nije samo vlast. Nije ni opozicija. Nije parlament, ministarstvo, partijska centrala niti funkcija. Država smo i mi.
Narode moj, ne dozvolimo da nas dijele. Pod istim smo nebom i istim Suncem. Od istog smo materijala, krvi i mesa, jednako ranjivi i jednako prolazni. Nijedna usluga, nijedna funkcija, nijedna fotelja i nijedan položaj nijesu vrijedni mržnje, podjela i zavisti. Budimo bolji ljudi. Čuvajmo našu Crnu Goru.
A one koji će je predstavljati birajmo razumom, odgovornošću i srcem.
I možda ćemo jednog dana ponovo moći da vjerujemo.
