U filmovima depresija uglavnom ima svoju scenografiju. Zamračena soba i navučene zavjese. Osoba sklupčana u ćošku, neuredne kose, koja danima plače, ne javlja se na telefon i ne može da ustane iz kreveta.
U životu depresija zna da izgleda potpuno drugačije. Ustane na vrijeme. Istušira se. Spremi djecu za školu. Ode na posao. Odgovori na mejlove. Završi sve obaveze. Nasmije kolege. Pita druge kako su i dovoljno uvjerljivo kaže da je dobro.
A onda zatvori vrata svoga doma i raspadne se.
Depresija se nekada ne vidi na licu. Ponekad se krije upravo iza ljudi za koje svi govore da su najpozitivniji u društvu. Onih koji prvi podignu atmosferu, koji imaju šalu za svaku situaciju, koji saslušaju tuđe probleme i nekako uvijek pronađu prave riječi za druge. Samo ih ne pronalaze za sebe.
Neki ljudi se smiju zato što su srećni. Drugi se smiju jer je mnogo lakše nasmijati društvo nego objasniti šta se dogodi kada ostanu sami. Lakše je ispričati dobru šalu nego priznati da danima ne osjećaju ništa. Da ih umara razgovor. Da im je svaki običan zadatak postao težak. Da im se život pretvorio u spisak obaveza koje uredno izvršavaju, ali u kojima više ne učestvuju.
Posebno je teško onima kojima je okolina davno dodijelila ulogu jakih. To su oni koji „mogu sve“. Oni koji ne paniče. Koji rešavaju probleme. Koji su oslonac porodici, prijateljima i kolegama. Kada takav čovjek pokuša da kaže da nije dobro, često ga dočekaju sa nevjericom.
Kao da su osmijeh, posao, porodica i uredan život zaštita od bolesti. Kao da depresija prvo provjeri imamo li dovoljno razloga da budemo srećni, pa tek onda odluči smije li da uđe.
Ne provjerava. Depresija nije nezahvalnost. Nije razmaženost. Nije nedostatak karaktera. Ne nastaje zato što neko ne zna da cijeni ono što ima i ne nestaje kada mu nabrojimo sve razloge zbog kojih bi trebalo da bude srećan. Ne liječi se poređenjem sa tuđom nesrećom.
A ponekad depresija ne boli samo tamo gdje mislimo da bi trebalo. Bole leđa, vrat, glava, mišići, kosti. Tijelo je teško i nakon deset sati sna. Čovjek obilazi ordinacije, radi analize, traži fizički uzrok, a nalazi ostaju uredni. I onda počne da sumnja u sebe. Da li umišljam? Jesam li lijen? Zašto sam umoran kada mi, navodno, nije ništa?
Ali uredan nalaz ne znači da bol nije stvaran. Depresija može imati i fizičke simptome: iscrpljenost, poremećen san, promjene apetita i bolove za koje se ne pronalazi jasan fizički uzrok. Tijelo počne da govori ono što čovjek predugo pokušava da prećuti.
Naravno, nije svaka tuga depresija, kao što ni svaki fizički bol nije posljedica psihičkog stanja. Dijagnoze se ne postavljaju na društvenim mrežama, na osnovu jedne rečenice ili jednog lošeg dana. Postavljaju ih stručni ljudi.
Ali bismo mi ostali mogli da prestanemo da vjerujemo isključivo onome što vidimo.
Čovjek može redovno dolaziti na posao i biti loše. Može objavljivati fotografije i biti loše. Može voljeti svoju porodicu, biti zahvalan na svemu što ima i opet biti loše. Može izgledati kao da drži sve konce u rukama, dok se u svoja četiri zida jedva drži da ne padne. Ili jednostavno padne.
Funkcionisanje nije isto što i življenje.
Navikli smo da ozbiljno shvatimo samo patnju koja je okom vidljiva. Ako neko plače, povjerovaćemo mu. Ako ne izlazi iz kuće, možda ćemo se zabrinuti. Ali kada se smije, radi, putuje i razgovara, zaključujemo da je dobro.
A ljudi koji svoju bol najbolje skrivaju obično dobijaju najmanje pomoći.
Ne zato što ih niko ne voli, već zato što su postali majstori u uvjeravanju drugih da im pomoć nije potrebna. Toliko dugo su bili oslonac svima da više ne znaju kako da kažu da je sada njima potreban neko.
Zato pitanje „Kako si?“ nije dovoljno. Na to pitanje smo svi naučili da odgovorimo automatski da smo dobro.
Ponekad treba pitati još jednom. Kako si, stvarno? I onda ostati dovoljno dugo da čujemo odgovor koji možda neće biti prijatan, kratak ni jednostavan. Bez savjeta da se čovjek trgne. Bez priče da mora više da izlazi, vježba, misli pozitivno ili pogleda koliko je drugima teško.
Nekome ko se davi nije potrebno objašnjenje da postoje i dublja mora.
Potrebno mu je da povjerujemo kada kaže da više ne može sam. Da ga ne ubjeđujemo da pretjeruje. Da ne pobjegnemo zato što ne znamo šta da kažemo. Ponekad nije potrebno reći ništa veliko. Dovoljno je ne otići.
Depresija ne sjedi uvijek u ćošku. Nekada je preko puta nas, glasno se smije i pita kako smo mi. Onda ode kući i slomi se tamo gdje niko ne vidi. A nekad je boli, a nije ni svjesna da je to bol od predugih unutrašnjih lomova.
Možda je vrijeme da prestanemo da ljude procjenjujemo prema tome koliko uvjerljivo izgledaju dobro. Jer neki od njih ne traže da ih spasimo.
Samo čekaju da ih neko konačno vidi.
