Svaki put kada se u Crnoj Gori ili regionu dogodi femicid, počinje isti ritual.
Šok. Pa nevjerica. Pa protesti. Pa vanredne sjednice. Hitna saopštenja. Najave izmjena zakona. Političari se utrkuju ko će prvi osuditi zločin. Društvene mreže se ispune crnim fotografijama i riječima “nikad više” i “nijedna više”. Nekoliko dana kasnije sve ostane samo prazno slovo na papiru ili “odskrolovani” prošlonedjeljni naslov.
I čekamo sljedeći put.
Mnogi od nas i dalje vjeruju da femicid počinje onog dana kada je žena ubijena. Ne počinje. Tog dana je femicid izvršen i tog dana nije potrebno reći ništa jer je završeno sve.
Mnogo ranije neko je čuo viku iza zida i zaključio da nije njegovo da se miješa. Komšija je u prolazu rekao: “Takav je on, proći će.” Drugarica ju je savjetovala da ostane zbog djece. Dežurni inspektor je prijavu doživio kao još jedan predmet u fascikli. Procijenili su da prijetnje nisu dovoljno ozbiljne. Vjerovali su da će se stvari smiriti same od sebe.
A kada se više nisu mogle smiriti, svi smo odjednom postali iznenađeni.
Svaki put kada kažemo da je zakazao sistem, trebalo bi da budemo dovoljno pošteni da priznamo jednu neugodnu istinu, to je da smo sistem i mi, a ne samo policija, tužilaštvo i sudovi.
To, naravno, ne znači dijeliti krivicu sa ubicom. Njegova odgovornost je apsolutna i ničim se ne može umanjiti. Ali ako želimo da razumijemo zašto se femicidi ponavljaju, onda moramo pogledati mnogo dalje od čovjeka koji je povukao obarač ili zadao posljednji udarac. Moramo pogledati društvo koje je dozvolilo da do tragedije dođe.
U regionu gotovo da nema države koja nije doživjela isti obrazac. Srbija prije samo nekoliko dana, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija… Poslije svakog ubistva vode se gotovo identične rasprave. Nekoliko sedmica kasnije javnost prelazi na neku novu temu, dok porodice žrtava ostaju same sa onim što je ostalo od njihovih života.
Tragedija počinje kontrolom, izolacijom, ponižavanjem, ljubomorom, uvredama koje nazivamo teškim karakterom. Ali i odnosom nas kao pojedinaca prema nasilju. U spremnosti da ono što vidimo proglasimo tuđim problemom. U navici da ćutanje nazivamo pristojnošću, nemiješanje mudrošću. S koljena na koljeno se prenosi uvjerenje da je najbolji komšija onaj koji ne gleda preko tuđe ograde.
Koliko puta smo čuli da je bio posesivan, da je prijetio, da ju je pratio, da je već bio prijavljivan? Te informacije se gotovo nikad ne problematizuju prije nego što se desi ubistvo nego se njima kao hijene gađamo nakon, a nakon je previše kasno.
Razvili smo opasnu sposobnost da nasilje prepoznajemo tek kada postane nepovratno. Sve prije toga je porodična stvar, “to je između njih”. Neprijatnost, bračna svađa, loš partnerski odnos.
Žena sam i ponosna sam na to. Okružena sam predivnim ženama koje imaju veliki dio mog srca i moje duše.
Zbog njih i svih žena u Crnoj Gori ja se ne plašim samo nasilnika. Plaši me društvo koje je naviklo da reaguje tek kada više nema koga da zaštiti. I politika me plaši koja nakon svake tragedije obećava odlučnost, a između dvije tragedije zaboravi i na problem i na žrtvu. Plaše me institucije koje rade na granici svojih mogućnosti, ali i sistem koji ih godinama ostavlja bez dovoljno resursa i s mogućnošću da nemaju odgovornost. Plaši me brzina kojom nakon tragedije postajemo puni saosjećanja. Kao da nam je potrebna smrt da bismo povjerovali da je nečiji strah bio stvaran.
Femicid nije samo pitanje bezbjednosti žena. On je dijagnoza društva. Pokazuje koliko ozbiljno shvatamo nasilje, koliko vjerujemo institucijama, koliko smo spremni da reagujemo kada problem još nije postao tragedija i koliko smo naučili da ćutanje nazivamo neutralnošću. A ćutanje nikada nije neutralno. Ono uvijek radi u korist jačeg.
Voljela bih da bezbijednost svih djevojčica, djevojaka i žena zavisi od toga koliko je društvo oko njih sazrelo. Da se reaguje prije nego što bude kasno. Da institucije djeluju kada dobiju prvu prijetnju, a ne posljednju. Da komšija pokuca na vrata. Da prijatelj pita neugodno pitanje. Da vjerujemo ŽIVIM ženama.
Tako nećemo poslije svakog femicida govoriti da niko nije mogao da pretpostavi.
I lijek za crnogorsko društvo bi bio da konačno priznamo da smo predugo znali dovoljno, a činili premalo.
Društva ne propadaju kada se dogodi zločin. Propadaju onda kada zločin postane jedini trenutak u kojem se pogleda istini u oči.
