„Povodom 150. godišnjice slavne Bitke na Vučjem dolu, Njegova svetost Patrijarh srpski g. Porfirije načalstvovao je danas, na praznik Svetog Atinogena, Svetom liturgijom u hramu posvećenom tom sveštenomučeniku i velikom ugodniku Božjem na mjestu gdje su prije tačno 150 godina srpski junaci izvojevali veliku pobjedu nad mnogobrojnijom turskom vojskom.”
Kako to gordo zvuči!
Samo što su u pitanju bili crnogorski junaci, a mnogobrojna vojska je bila osmanska.
Ovih dana nema ko se nije bavio bitkom na Vučjem dolu, od bratstveničkih organizacija, preko antifašističkih NVO, lokalnih organa, crkvenih struktura pa sve do državnih institucija. I, naravno, svako je imao svoje da kaže. Međutim, Nikšić, kao opština gdje se Vučji do nalazi, prirodno je epicentar dešavanja.
U prostorijama Zavičajnog muzeja Nikšić organizovana je izložba, koja je predstavila, shodno mogućnostima crnogorskih muzeja, respektabilnu postavku povodom bitke. Međutim, tokom izložbe krenula je dodjela spomenica raznim ličnostima u čast godišnjice bitke. Koji je bio kriterijum dodjele Crnogorcima uvijek milih odlikovanja, autorima teksta je nepoznato, jer sa sigurnošću možemo da tvrdimo da odlikovani nijesu bili učesnici bitke.
Međutim, likovno rješenje medalje je poznato od ranije. Ono je loša kopija crnogorske Medalje iz Balkanskih ratova. Autor je umjesto natpisa „За освету Косова 1389 1912-13“ promijenio u „150 година од битке на Вучјем долу 1876-2026“. dok je crnogorski grb sa inicijalima kralja Nikole zamijenio četnom crnogorskom zastavom, inspirisan, sigurno, čuvenim barjakom sa Vučjeg dola. Čudi nas da je Kosovo izostavljeno, posebno jer je bilo centralni motiv proslave, kao da smo na Gazimestanu, a ne u Nikšiću.
Međutim, čemu ova kopija? Je li to ista neoriginalnost kralja Aleksandra Karađorđevića koji je umjesto originalne strukture napravio lošu kopiju Njegoševe kapele okitivši je svojim elementima? Da su malo upućeniji su mogli koristiti postojeću spomenicu iz Veljeg rata, a ne iz rata koji se vodio gotovo četiri decenije kasnije, ali oni najbolje znaju, što se vidi iz njihovih izlaganja. Možda je problem što se na spomenici pojavljuje kralj Nikola ili što na njenoj vrpci crveno-bijele boje nedostaje plava.
Prvi među govornicima, patrijarh SPC Porfirije, izjavio je da: „Na Vučjem Dolu se rame uz rame borili Srbi različitih bratstava – Crnogorci, Brđani i Hercegovci“. Kako bismo plastično objasnili patrijarhu razliku između bratstva i plemena, iskoristićemo sljedeći primjer: Mićovići su bratstvo, a pripadaju plemenu Banjana. Koliko je poznato istorijskim izvorima, a može posvjedočiti i svaki „đed“, budući da je to omiljeni revizionistički izvor, bratstva Crnogorci, Brđani i Hercegovci ne postoje. Ali se patrijarhu, rođenom u Bečeju može oprostiti što ne poznaje bratstvene i plemenske strukture Crne Gore.
Mitropolit Joanikije, onako srpsko-spartanski, navodi da smo „mi“ (slobodu) dočekali kasnije, tek poslije Prvog svjetskog rata. Opet je mitropolit pokazao elementarno nepoznavanje istorije. Ne samo što je Crna Gora dobila konačno priznanje njene nezavisnosti na Berlinskom kongresu, mnogo prije Prvog svjetskog rata, nego i Glas Crnogorca (na koji se obilato pozivaju učesnici skupa) navodi da je Vučji do „napad samostalnog naroda koji je pošao da oslobodi svoju ugnjetenu braću.“
Što se tiče slobode poslije Prvog svjetskog rata, dovoljno je reći da slobodu nije dočekao glavnokomandujući crnogorske vojske na Vučjem dolu, jer je umro u izgnanstvu, isti onaj čija je dinastija uzdigla slavu cetinjske mitropolitske katedre, čak i iznad ugleda Pećke patrijaršije.
Među govornicima je bio i profesor Stamatović koji je, njemu svojstveno, briljirao izjavom da je: „Vučedolska bitka bila bitka srpskog integralizma”. Profesor je zaboravio da pomene kako su dvije „srpske“ države svoj integralizam podijelile na interesne zone.
Da podsjetimo, Crna Gora je prije početka ratnih dejstava ušla u savez sa dvije pobunjene strukture unutar Osmanskog carstva: hercegovačkim ustanicima i vazalnom kneževinom Srbijom. Tada su ustanički Hercegovci stavljeni pod vojnu upravu knjaza Nikole, odnosno njegove produžene ruke vojvode Peka Pavlovića, komandantom cjelokupnog ustanka, a nakon početka ratnih dejstava 1876. ustanici, tj. Hercegovci postaju sastavni dio crnogorske vojske. Nezavisno od toga kako neko tumači, bilo je tu i junaka iz svih plemena, ali je vojska bila crnogorska, što potvrđuju i tekstovi u Glasu Crnogorca u danima poslije bitke.
Treća zainteresovana strana, vazalna kneževina Srbija, sa Crnom Gorom je sklopila ugovor o savezu i vojnu konvenciju. Glavna tačka dogovora je podjela interesnih sfera, tako da Crna Gora dobija Hercegovinu, a Srbija Bosnu. Kao što je Crna Gora pomagala Hercegovce, tako je i Srbija pomagala ustanak u Bosni. Poučeni njihovom logikom, trebalo bi srpsku vojsku zvati „srpsko-bosanska“ ili možda „šumadijsko-bosanska“. Ali tu već ulazimo u semantiku koja nije tema ovog teksta.
Dalje, Stamatovićev „srpski integralizam“ najbolje se ogleda u sljedećoj činjenici: ubrzo nakon bitke na Vučjem dolu, crnogorska saveznica Srbija potpisuje mir sa svojim sizerenom Osmanskim carstvom po principu status quo ante bellum, odnosno, prihvata stanje prije rata. Tako se neslavno završava rat ove pobunjene teritorije protiv svog gospodara i tek nakon ulaska Rusije i početka Rusko-osmanskog rata 1877-1878, Srbija se uključuje u borbe na strani Rusije.
Trobojka, neizostavni dio svakog diskursa, ponovo se pominje „đe joj mjesto nije“. Vojvoda Gavro, koji ni kriv ni dužan ovih dana treba da bude simbol trobojke, a koga Dobroslav M. Ružić opisuje sljedećim riječima: “Onda smo zajedno srbovali, a sad je apostol crnogorstva. Mrzi Šumadince, o srpstvu neće da govori, a crnogorstvo mu je ideal“ pomenuo se u profesorovom govoru.
Tako profesor Stamatović, podsjećajući na događaj iz Berana kada se zbog trobojke na spomen-kući Gavra Vukovića u njoj nije održala Ljetna škola za mlade diplomate, citira vojvodine memoare: „Sva vojska okićena je krstašima crnogorskim, pred kojima su išli dva alaj-barjaka sa bijelim orlom na crvenom polju.“ Kako je „matematičar“ Stamatović u ovoj jednačini pronašao šlagvort za ugroženu trobojku, to se još ne zna.
U svom nadahnutom govoru profesor nastavlja: „Potomci vučedolskih ratnika, ovo je zemlja hercega Šćepana do manastira Ostroga. Ovo nije zemlja Dukljanija“.
Prvo, profesore, zemlja se zvala Duklja izvedeno od latinske riječi Doclea. Drugo, smeta Vam naziv Duklja, a ne smeta termin Hercegovina nastala od njemačke riječi herzog, u prevodu vojvoda? Je li to derivat činjenice da je „Himna cara Franca“ uticala na muziku i tekst himne „Bože pravde“? Ako jeste, neka je sa srećom!
Samo konstatujemo da profesor bira određeni istorijski trenutak da bi opravdao svoje politikanske stavove. Na primjer, Herceg Novi je bio i španski, pa turisti sa Pirineja ne dolaze da zabodu zastavu na Skalinama sa uzvikom ¡Santiago y cierra, España!. Nadamo se da predavanja na Filozofskom fakultetu ne idu tokom ovih govora.
Na kraju, želimo poručiti učesnicima proslave da se drže Dositejevih riječi: „Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci!“
Filip Kuzman, istoričar
Vukan Ražnatović, istoričar
