Zima 1945/46. godine. Stanica puna svijeta koji ne ide na put nego iz života u život. Nema tu kofera, samo zavežljaji i pogled koji se ne okreće prečesto unazad – jer ako se okrene, možda se i ostane.
Među njima – Šoći sa Ljubotinja, iz zaseoka Guši kod Dubove.
Dubova nije bila mjesto koje se lako napušta. Nije se ostajalo radi bogatstva, nego zbog viševjekovne navike. Zbog kamena koji pamti davno zaboravljene stope. Njihova kuća bila je niska, od kamena složenog rukom, ne pravilno nego tvrdoglavo.
U njoj nije bilo širine, ali je bilo sigurnosti. Uz kuću – pomoćne zgrade što su više ličile na produžetak stijene nego na ljudsku građevinu. Sve zbijeno, sve na okupu, kao da se i zidovi drže jedni za druge da ih vjetar ne ponese.
Tu se nije živjelo lako, ali se znalo kako se živi. U takvom svijetu Šoći su znali ko su. Sve do dana kad odlučiše da odu. Početak 1946. Voz. Početna stanica Zelenika, a nakon desetak dana – Lovćenac (ondašnji Sekić).
U Lovćencu, razgovaram sa praunucima Joka i Janice Šoć (rodom Janković) koji su sjeli u taj voz sa šćerima: Jovankom, Milevom, Đinom, Velikom, Zorkom i sinovima Đurom i Ilijom, sa suprugom Milosavom (rodom Stevović sa Žabljaka) ne znajući da zapravo prelaze sa jedne na drugu stranicu istorije. Nastaniše se u Lovćenac, u ulicu koja je uskoro dobila ime Peka Dapčevića.
Sagovornici su unuka i unuk Ilije Jokova, profesorica biologije Suzana i njen brat Marko, geodeta. Imaju i brata Đura ali su njegovi putevi dugi i nepregledni – vozač je kamiona na međunarodnim linijama.
U dvorištu – ravno. Previše ravno. Kuća velika, od zemljanog naboja, zidovi debeli, ali bez one tvrdoće kamena. Sve djeluje prostrano. Uz ogradu – kamen. Jedan, a dovoljan. Donesen iz Dubove.
“Što ste slušali o toj staroj kući tamo u Crnoj Gori”?
“Kažu da je bila mala” , govore. “Ali nikad nijesu rekli da je bila tijesna. Ovđe su kuće bile velike, ali su im dugo bile nekako prazne, iako ispunjene ljudima.”
To je bio prvi sudar. Iz kamena u zemlju. Iz skučenog u široko. Iz sigurnog u nepoznato. Kad su došli, dobili su kuću. Veliku, od naboja. Zidovi debeli, sobe široke, dvorište koje se ne može obuhvatiti jednim pogledom. Ta širina nije značila slobodu. Značila je – obavezu.
Prađed Joko je već prve godine odustao i vratio se u Crnu Goru, no je nakon nekog vremena odlučio da je najbolje biti uz familiju, pa makar i u toj nepreglednoj pustinji, za koju redan njegov rođak reče: “U Vojvodinu ne postoje strane svijeta, sve su iste”.
“Jesu li znali da rade zemlju?
Praunuk Marko se nasmija, ali bez vedrine.
“Nijesu. Crnogorci nijesu bili ratari. Znali su za stoku, za kamen, za borbu sa osvajačem i sa prirodom, ali ne za ovu zemlju koja traži drugačiju pamet.”
I tu počinje prava priča.
Zemlja vojvođanska nije kao krš. Ona daje, ali samo ako znaš kako da tražiš. Šoći su učili. Teško i sporo. Zajedno sa još 5000 prispjelih Crnogoraca u Lovćencu. Orali su, a nijesu znali svrhu. Sijali su, a nijesu znali od čega će živjeti do žetve. Gledali su u nebo, ali ono im nije govorilo istim jezikom kao u Dubovi.
A onda – ljeto.
Ravnica se zapali bez vatre. Sunce ne udara odozgo, nego kao da izlazi iz zemlje. Nema hlada, nema zaklona. Samo polje i čovjek u njemu.
“Kako su podnosili ljeta?
“Teško”, kažu. “U Dubovi si uvijek imao đe da se skloniš. Ovđe – nema đe. Kažu da su radili dok im se koža ne zategne, dok ne počne da puca”.
Znoj se nije imao đe sakriti. Sve je bilo otvoreno. I zemlja i čovjek. Ako je ljeto bilo nemilosrdno, zima je bila surova na drugi način. Vjetar. Onaj vojvođanski, što ne duva nego siječe. Uđe u kuću, u kosti, u misao. Donosi hladnoću koja nije poznata kamenu. U Dubovi je zima bila tvrda, ali kratka. Ovamo – duga i ravna kao i sve drugo.
“Kako su se grijali?
“Teško. Ogrijeva nije bilo dovoljno, ovamo nema šume. Kuće velike, pa ih je teško ugrijati. Znalo se śeđeti u jednoj sobi, svi zajedno”.
”Śeđeti ili sjeđeti?
“Čuo si nas!” – oboje u glas…
“Bilo je i bolesti. I… bilo je i smrti.
Zastanuše.
“Neka đeca nijesu izdržala te prve zime.”
To je cijena o kojoj se malo govori.
U isto vrijeme – država je tražila svoje. Informbiro je prošao kroz selo kao nevidljiva oluja. Nije rušio kuće, ali je lomio ljude.
“Da li je bilo hapšenja?
“Jeste. Tišina je tada postala način života. Nije se pričalo naglas. Nije se ni pitalo mnogo.
Radilo se. Na njivi, pa na radnim akcijama. Gradilo se nešto što je trebalo da bude zajedničko, a živjelo se teško. Đedov brat Đuro je poginuo na izgradnji auto-puta kod Kruševca. Po njemu je nazvan i Dom omladine u Prvom reonu – Đuro Šoć”.
Tek sedamdesetih, kažu, počinje da se diše lakše. Šoći nijesu zaboravili Dubovu. U kući se znalo kako se govori. Nije se zaboravljao narodni govor. Nije se zaboravljala pjesma.
“ Koliko se čuvala tradicija?
“Koliko se moglo – njegovalo se sve naše staro”, kažu. “Nijesu dali da ih ravnica potpuno promijeni.”
”Neka đedova priča koju pamtite?
“Đedova partizanska četa je 1943. kod Mojkovca naišla na brojčano nadmoćnije Italijane. Partizani krenuše u povlačenje, a đed Ilija je zaostao za njima. Italijani dobiše pojačanje. Ilija se sakrio među tijela 12 poginulih italijanskih vojnika i tu proveo noć, a u zoru nastavio ka svojoj četi… “
“A posjete Crnoj Gori?
“Svako ljeto, nekad i češće. Tu nema dileme. Morali smo znati đe su nam korijeni, pa sad tako i naša đeca.”
Tamo, u postojbini su učili da hodaju uzbrdo. Da razumiju pitominu kamena. Da shvate da postoji svijet koji nije ni ravan, ni plodan. A onda su se vraćali. U polja. U vreline. U zime. U vinograde, koje su njegovali kao svetinju, sa ponekim čokotom donijetim iz zavičaja. I živjeli između ta dva svijeta. Devedesete su opet donijele nemir.
“Kako ste to prošli?
“Kao i mnogi” , pričaju. “Kao da istorija nije završila svoj posao iz 1945. Mobilizacije, besparica, strah, neizvjesnost. Opet se pitalo ko si i đe pripadaš. Roditelji, đed i baba su bili uz nas i naučili su nas ko smo, što smo i okle smo. To se ni u najtežim trenucima ne gubi i ne prodaje nizašto.”
Danas, Šoći u Lovćencu žive mirno. Kuće su obnovljene, zemlja i život uređeni.
A u dvorištu stoji onaj kamen. Nije kao ukras. To je dokaz.
“Osjećate li se više odavde ili odande, odnosno odovud ili odonud”?
“Ne dijeli se to” , vele. “Ovđe radimo i živimo. Tamo se sjećamo i ponovo vraćamo. Jedno bez drugoga ne ide”.
Gledaju u ravnicu, pa kao da vide iza nje nešto što se ne vidi.
“Što je, po vama, najteže bilo vašim precima?
Dugo su ćutali.
“To što su morali da postanu ono što nijesu bili” , kažu. “Da od ljudi sa kamena postanu ratari. To nije samo posao – to je promjena smisla.”
Voz koji je doveo Šoće nije se vraćao, ali oni i nijesu nikad do kraja otišli iz postojbine.
Ko jednom ponese kamen u sebi – taj i u ravnici hoda uzbrdo.
