Djeca danas ne odrastaju samo u realnom okruženju, već i u digitalnom prostoru gdje su stalno izložena tuđim slikama, uspjesima i pažljivo uređenim prikazima života. Djeca i tinejdžeri lako zaključe da su drugi uspješniji, ljepši ili srećniji, jer ne vide šta sve stoji iza tih sadržaja. To može voditi ka nesigurnosti, nezadovoljstvu sobom i utisku da nisu dovoljno dobri, kaže psihološkinja Ivana Vukšić.
U razgovoru za portal Rmedia, ona upozorava da sadržaj koji djeca gledaju direktno utiče na njihovo emocionalno stanje: “Brzi video formati, intenzivne scene, stalna smjena informacija, sve to može povećati napetost, razdražljivost ili preopterećenost”.
.Šta se dešava u psihičkom razvoju djeteta koje provodi previše vremena na telefonu?
To može značajno uticati na razvoj pažnje, emocionalnih sposobnosti i odnosa sa drugima. Digitalni sadržaji su brzi, intenzivni i stalno nude nešto novo. U poređenju sa tim, svakodnevne aktivnosti poput razgovora, obavljanja domaćih zadataka, jednostavnih obaveza, čak i igra, mogu početi da djeluju sporo i manje zanimljivo. Dijete se tada teže fokusira, brže odustaje i traži stalnu stimulaciju.
Drugi važan aspekt je emocionalna regulacija. Ako se telefon koristi kao glavni način da se dijete smiri, zabavi ili preusmjeri, ono ima manje prilika da nauči kako da se nosi sa neprijatnim osjećanjima. To su vještine koje se razvijaju kroz iskustvo, ne kroz izbjegavanje.
Takođe, manje vremena ostaje za neposrednu igru, kretanje i kontakt sa vršnjacima. A baš kroz te aktivnosti djeca uče kako da pregovaraju, čekaju red, prepoznaju tuđe emocije i izraze svoje. Kada toga nema dovoljno, razvoj socijalnih vještina može biti sporiji.
Važno je reći da korišćenje ekrana samo po sebi nije problem. Problem nastaje kada postane dominantan način provođenja vremena i zamijeni iskustva koja su ključna za razvoj.
Da li su društvene mreže promijenile način na koji djeca doživljavaju sebe?
Jesu, i to prilično. Djeca danas ne odrastaju samo u realnom okruženju, već i u digitalnom prostoru gdje su stalno izložena tuđim slikama, uspjesima i pažljivo uređenim prikazima života.
To mijenja način na koji se formira slika o sebi. Umjesto da dijete gradi osjećaj vrijednosti kroz sopstveno iskustvo i odnose, ono sve češće koristi spoljašnje pokazatelje poput lajkova, komentara, broja pratilaca.
Poseban izazov je stalno poređenje. Djeca i tinejdžeri lako zaključe da su drugi uspješniji, ljepši ili srećniji, jer ne vide šta sve stoji iza sadržaja koji gledaju. To može voditi ka nesigurnosti, nezadovoljstvu sobom i utisku da nisu dovoljno dobri.
Istovremeno, društvene mreže nude prostor za izražavanje, povezivanje i kreativnost. Problem nije u samom postojanju mreža, već u tome što djeca često nemaju dovoljno razvijene kapacitete da kritički procijene ono što vide. Tu je uloga odraslih da pomognu djetetu da napravi razliku između realnog života i online verzije.
Da li roditelji potcjenjuju uticaj digitalnog sadržaja na emocije djece?
U velikom broju slučajeva da. Ne zato što im nije stalo, već zato što digitalni sadržaj djeluje bezazleno. Dijete je kod kuće, mirno je, fizički je brzbijedno, pa se čini da je sve u redu.
Međutim, sadržaj koji djeca gledaju direktno utiče na njihovo emocionalno stanje. Brzi video formati, intenzivne scene, stalna smjena informacija, sve to može povećati napetost, razdražljivost ili preopterećenost. Kod mlađe djece posebno, granica između onoga što vide i onoga što doživljavaju kao stvarno, nije uvijek jasna.
Roditelji često primijete promjene u ponašanju, ali ih ne povežu sa sadržajem. Na primjer, dijete postaje nervoznije, teže se smiruje ili brže plane, a uzrok može biti upravo ono što je gledalo neposredno prije toga.
Važno je razumjeti da nije isto da li dijete gleda crtani film primjeren uzrastu ili sadržaj koji je brz, haotičan ili emocionalno intenzivan. Kvalitet sadržaja jednako je važan kao i količina vremena koje dijete provodi pred ekranom.
Gdje je granica između „normalnog korišćenja tehnologije“ i problema?
Granica se ne određuje samo brojem sati, iako je i to važno. Mnogo pouzdaniji pokazatelj je način na koji tehnologija utiče na svakodnevno funkcionisanje djeteta.
Ako dijete i dalje ima interesovanje za igru, druži se sa vršnjacima, može da se fokusira na obaveze i relativno lako se odvaja od uređaja, govorimo o korišćenju koje je u okvirima očekivanog.
Međutim, ako telefon postaje dominantna aktivnost, ako dijete gubi interesovanje za druge stvari, teško podnosi prekid korišćenja, postaje razdražljivo ili povučeno kada nije online, ili ako trpe san, školske obaveze i odnosi, to su jasni signali da je granica pređena.
Jedan od jednostavnijih načina provjere za roditelje je da postave pitanje: da li tehnologija doprinosi djetetovom razvoju ili ga ograničava? Kada počne da istiskuje igru, kontakt i odmor, vrijeme je za postavljanje jasnih granica.
U praksi, to ne znači zabranu, već vođenje. Djeci je potrebna struktura, dogovoreno vrijeme, jasan izbor sadržaja i prisustvo odraslih koji prate, razgovaraju i daju primjer svojim ponašanjem.
