Postoje ljudi koji pozorište ne doživljavaju kao scenu, već kao prostor istine. Kod Sandre Vujović, dramske književnice, dramaturškinje, rediteljke i direktorice Gradskog pozorišta Podgorica, to ne predstavlja stilsku već suštinsku razliku.
U vremenu kada umjetnost često mjerimo brojem prodatih karata i aplauza koji traju do gašenja svjetla reflektora, Vujović bira teži put, onaj na kojem je publika sagovornik, a ne kupac karata i u kojem scena predstavlja ogledalo, a ne zabavu.
Repertoar nije lista želja, nego lista odgovornosti
Ne postoji ta predstava, koja bi, kako kaže Vujović, makar i punila sale, mogla opravdati kompromis sa vrijednostima. Umjetnost, u njenom sistemu, nije neutralna teritorija u kojoj je sve dozvoljeno pod izgovorom provokacije. Naprotiv. Ona je prostor koji oblikuje društvo, utiče na svijest i ostavlja tragove dublje nego što smo spremni da priznamo.
„Zato ne bih pristala da na scenu postavim djelo koje, direktno ili indirektno, afirmiše diskriminaciju, normalizuje govor mržnje ili relativizuje ideologije koje su kroz istoriju ostavile duboke i tragične posljedice. To se odnosi na svaki vid glorifikacije ili banalizacije pojava poput fašizma, nacizma, homofobije, ksenofobije i sličnih oblika isključivosti. Takvi narativi ne doprinose dijalogu niti razvoju kritičke misli, već naprotiv, mogu dodatno produbiti podjele i legitimisati opasne obrasce ponašanja“, kazala je Vujović za portal Rmedia.
Postoji razlika između uznemiravanja koje otvara pitanje i onog koje služi samo da izazove reakciju. Vujović tu razliku povlači precizno, tamo gdje provokacija postaje sama sebi svrha, gdje šok zamjenjuje smisao, a eksplicitnost pokušava da nadomjesti ideju.
Na sceni je sve znak
Ona teži umjetnosti „koja ne pristaje na površnost i na komformističke kompromise, već otvara prostor za dijalog, nelagodu, duboko promišljanje i unutrašnje pomjeranje.“
„Na sceni je sve znak“, kaže, i u toj jednoj rečenici staje cijela njena estetika. U njenim predstavama „nema mjesta banalnosti”. Ne zato što izbjegava hrabre poteze, već zato što vjeruje u njihovu „suptilnost, slojevitost i moć koja proizlazi iz značenja, a ne iz puke eksplicitnosti.“
Vođenje pozorišta nije samo umjetnički čin. To je stalno balansiranje između ličnog i profesionalnog, između empatije i principa, između onoga što osjećamo i onoga što moramo da uradimo.
Vujović ističe da za sada, nije bila u situaciji da bira između sebe i institucije. Ali zna da će taj trenutak doći. I zna kako će tada postupiti. U korist pozorišta.
„Svjesna sam da su takve situacije sastavni dio svakog ozbiljnog upravljačkog i umjetničkog procesa i da je samo pitanje vremena kada će se pojaviti. U takvim okolnostima, vjerujem da je ključ u jasno postavljenom sistemu vrijednosti i odgovornosti. Kao neko ko vodi instituciju, uvijek bih lične emocije stavila po strani i donijela odluku koja je u interesu opšteg dobra, u ovom slučaju, pozorišta kojim upravljam. To ne znači da takve odluke ne bole ili da ne ostavljaju lični trag, ali podrazumijeva spremnost da se preuzme odgovornost i da se djeluje u korist kolektiva, dugoročnog razvoja i integriteta institucije“, naglašava ona.
Kultura je razvojni resurs
Jednako jasno, Vujović govori i o problemu koji nadilazi scenu, odnosu društva prema kulturi. Nije, kako kaže, stvar u tome da li nedostaje novca ili sluha za kulturu. Ona smatra da su ta dva problema jedno, te da kada nema svijesti o značaju kulture, nema ni ulaganja, a kada nema ulaganja, kultura postaje trošak. A kada postane trošak, gubi se iz fokusa.
„Kultura nije samo pitanje identiteta i vrijednosti, već i ozbiljan razvojni resurs. U savremenom svijetu, kreativne industrije spadaju među najbrže rastuće sektore ekonomije. One generišu nova radna mjesta, podstiču inovacije i imaju snažan uticaj na ukupni društveni napredak“, kazala je sagovornica Rmedie i dodala da baš zato vjeruje „da je ključ upravo u promjeni percepcije“.
Prema riječima Vujović, kada se razvije dublje razumijevanje uloge kulture, prirodno dolazi i do većih ulaganja. A kako živimo u vremenu snažnih globalnih tokova i razmjene ideja, ona je uvjerena da će i „kod nas taj talas postepeno doći, te da će kultura dobiti mjesto koje joj s pravom pripada, ne kao trošak u državnom budžetu, već kao potencijal i pokretač razvoja.“
Zaboravljena suština
Publiku koja kulturu konzumira povremeno, Vujović bi pretvorila u publiku koja joj se vraća. Ne iz obaveze, već iz potrebe. A umjetnike bi podsjetila na ono što često zaborave, da njihova uloga nije samo da izraze sebe, već da utiču na svijet oko sebe.
„Umjetnost nije samo izraz lične poetike, već i prostor uticaja, mogućnost da se oblikuju društveni tokovi, otvaraju važna pitanja i pokreću promjene. Upravo zato smatram da bi umjetnici trebalo više da budu u misiji popularizacije kulture i sopstvenog rada, a manje u komformizmu koji često nameće industrija zabave, nudeći brzu i laku zaradu. Čini se da se u toj trci za vidljivošću i finansijskom sigurnošću ponekad zaboravlja suština, a to je da umjetnost ima kapacitet da mijenja svijest i pomjera granice društva“, rekla je ona.
Ogledalo koje ne umije da laže
Na kraju, kada govori o smislu pozorišta, Vujović ne koristi teoriju. Koristi sliku.
Nekome ko nikada nije ušao u pozorište, direktorica Gradskog pozorišta Podgorica, Sandra Vujović bi rekla sledeće: „Dragi prijatelji, večeras kada uđete u pozorište i zauzmete svoja mjesta u publici, zapravo ćete sjesti ispred jednog velikog ogledala…ogledala koje ne umije da laže. Prikazaće vam strahove, slabosti, nade, zablude, mane, vrline, čežnje i sve ono što nas čini ljudima, dobrim ili lošim. Prikazaće vam to toliko iskreno, da nećete moći da ostanete ravnodušni. Pozorište postoji da bi nas podsjetilo ko smo, šta prećutkujemo, čega se plašimo i koliko smo, uprkos svim razlikama, duboko povezani jedni s drugima. Vjerujem da iz pozorišta čovjek rijetko izlazi isti. Možda ne izlazi sa gotovim odgovorima, ali izlazi bogatiji za jednu novu spoznaju, za jedno novo pitanje ili za dublje razumijevanje sebe i svijeta oko sebe. A to je, za mene, jedna od najdragocjenijih funkcija umjetnosti. Nadam se da ćete je i vi vidjeti na isti ili sličan način. Zato, prijatelji dragi, dobro došli u pozorište.“
