Danas djeca odrastaju uz ekrane, a granica između bezbjednog i opasnog prostora sve je tanja i sve manje vidljiva roditeljima. Internet, koji je ranije bio alat, za današnju djecu je prostor svakodnevice, komunikacije, identiteta, ali i opasnosti iza kojih ostaju teške traume.
Pojave poput „finsta“ profila, sve prisutniji oblici digitalnog nasilja, kao i ozbiljne prijetnje poput online predatora i zloupotrebe dječjih sadržaja, su teme o kojima se u Crnoj Gori govori rijetko i nedovoljno.
O tome šta se zaista dešava „iza ekrana“, koliko roditelji znaju i koliko ne znaju, te gdje sistem zakazuje, u intervjuu za portal Rmedia govori Bojan Jušković iz Fondacije za bezbjedniji internet i aktivista u borbi protiv pedofilije i seksualnog zlostavljanja djece.
Sve češće se pominje pojam “finsta”. Roditelji uglavnom i ne znaju šta je to. Možete li objasniti koliko je ta pojava rizična i šta se zapravo krije iza tih naloga?
Riječ „finsta“ je nastala od engleske riječi „fake“ koja u prevodu znači „lažni“ i instagram. Ovo je u principu dodatni ili neformalni profil na kojem mladi objavljuju sadržaj koji ne bi podijelili javno.
Tu se često nalaze fotografije za koje mladi ne žele da budu viđene od strane njihovih najbližih. Tinejdžeri prave ove profile iz razloga što žele prostor bez pritiska, filtera i očekivanja da sve bude savršeno i tu stupaju u kontakt i prepisku sa kim žele i to je ono što ih čini ranjivim, jer je upravo to prostor gdje se pojavljuju neprimjereni sadržaji, ogovaranja vršnjaka, kao i komunikacija sa neprovjerenim profilima.
Koliko su u Crnoj Gori prisutni slučajevi digitalnih predatora i vrbovanja djece putem društvenih mreža?
Pitanje digitalne bezbjednosti djece u Crnoj Gori jedan je od najozbiljnijih i ujedno najslabije osvijetljenih društvenih izazova. Ja zapravo zastupam tezu da je stvarna prisutnost digitalnih predatora daleko veća od one koju bilježi zvanična statistika.
Ovu tvrdnju temeljim na svom iskustvu i činjenici da je u našem društvu i dalje jako prisutan strah od osjećaja stida, osude okoline, kazne od roditelja, ako se sazna, što navodi djecu da ne prijavljuju ovu vrstu kontakta.
Takođe ovo daje odgovor i na izostanak javne rasprave jer tema seksualnog zlostavljanja je i dalje tabu tema koja je itekako opterećena stigmom. Lakše je vjerovati da se to dešava nekom drugom nego se suočiti sa činjenicom da je opasnost u dječijoj sobi i u telefonu. Statistika o ovom problemu predstavlja samo vrh ledenog brijega.
Koliko su djeca svjesna rizika kada dijele fotografije i snimke i da li ih iko sistemski uči šta znači digitalni trag?
Kada je u pitanju digitalni trag i dijeljenje fotografija, situacija u Crnoj Gori se može opisati kao visokotehnološka izloženost uz bazičnu neukost. Iako provode ogroman broj sati na mreži, svijest i znanje o dugoročnim posljedicima kod djece skoro da ne postoji.
Sistemski odgovor je tek u povoju ili na nivou sporadičnih projekata, ali svakako ne na zadovoljavajućem nivou. Za djecu fotografija nije dokument koji ostaje zauvijek već sredstvo za dobijanje lajkova. Iako se digitalna pismenost često pominje u raznim dokumentima i strategijama, u praksi ne postoji uniformisan, obavezan i kontinuiran sistem edukacija.
Često se govori o dječjoj pornografiji, ali rijetko konkretno – kako danas izgleda taj problem u digitalnom prostoru i koliko je on “bliži” nego što mislimo?
Dječija pornografija – izraz koji se često može čuti u medijima, zakonskim propisima i u svakodnevnom govoru. Ovaj izraz ne samo da je pogrešan već i jako opasan.
U pitanju je dijete koje je seksualno zlostavljano i snimljeno tokom tog čina. To ne možemo nazvati „pornografijom“. Izraz „pornografija“ se koristi za sadržaje koje odrasli proizvode u zamjenu za novac ili u svrhu zadovoljenja svojih potreba ili zabave.
Dijete u ovom slučaju ne može dati pristanak za učešće u ovim aktivnostima. Ni zakonski, ni psihološki. Zato je bitno da prepoznamo razliku. To nije pornografija, to je dokaz zločina. Zločina koji je jako prisutan u digitalnom svijetu.
Postoji li u Crnoj Gori realan sistem zaštite djece na internetu ili se sve svodi na individualnu odgovornost?
Odgovor na ovo pitanje je jako kompleksan. Institucionalni odgovor postoji, ali ne postoji funkcionalan sistem. Iako na papiru imamo zakone, strategije, razne timove, u praksi se zaštita svodi na individalnu odgovornost roditelja i djece.
Kada se desi incident sistem reaguje, ali je u domenu prevencije praktično nevidljiv. Individualna odgovornost je jedina realna zaštita. Nažalost, trenutno je sve prepušteno roditeljima i ako oni nisu digitalno pismeni, dijete je potpuno nezaštićeno.
Da li su škole spremne da odgovore na ove izazove ili i dalje izbjegavaju ovu temu?
Smatram da škole u ovom trenutku nisu spremne da odgovore adekvatno na izazove digitalnog doba i mislim da bi najbolji opis bio kombinacija poricanja i bježanja od odgovornosti.
Škole dominantno pristupaju strategiji „nojeve glave u pijesku“ ignorisanjem problema do momenta kada isti eskalira do nivoa policijske intervencije. Zašto bježe od ove teme, odgovor treba potražiti u preopterećenosti birokratijom, nedostatku jasno definisanih protokola, kao i većem fokusu na zabranu u odnosu na edukaciju.
Šta je najčešća greška koju roditelji prave – iz neznanja ili iz straha?
Jedna od definitivno najvećih grešaka, a koja paradoksalno proizilazi iz najbolje namjere, da se zaštiti dijete, jeste represija umjesto komunikacije, odnosno postavljanje zida tamo gdje bi trebalo da bude most.
Kazna kao prva reakcija. Dijete taj čin ne doživljava kao zaštitu, već kao kaznu za iskrenost. Takođe još jedna od grešaka roditelja je tzv. lažni osjećaj sigurnosti. Dijete je u sobi i na sigurnom je. Ne, nažalost nije.
Još jedna jako česta greška je i davanje prednosti zabrani prije edukacije. Mnogi roditelji misle da će zabranom određenih aplikacija riješiti problem, a zapravo prave još veći.
Koliko je opasno to što djeca danas komuniciraju sa nepoznatima kroz igre i aplikacije koje roditelji uopšte ne razumiju?
Ova opasnost se može definisati kao ekstremna i možda predstavlja najveći bezbjednosni rizik današnjice, upravo zbog tog generacijskog jaza.
Dok roditelji misle da opasnost od predatora vreba na fejsbuku, instagramu i sličnim aplikacijama, predatori su se odavno preselili u prostore koji roditeljima djeluju kao „obične igrice“. Velika opasnost vreba u trenutku kada nepoznata osoba predloži promjenu platforme sa javnog u privatni chat.
Postoji li način da se izgradi povjerenje sa djetetom tako da ono samo prijavi problem?
Apsolutno postoji. Iskreni, otvoreni razgovori djetetom. Građenje odnosa baziranog na povjerenju ključna je stavka u prevenciji svih oblika zlostavljanja djece. Kada dijete ima takav odnos sa svojim roditeljima da bez straha može da ispriča šta mu se dešava, u mnogome predupređuje neželjene situacije i zaustavlja iste u samom korijenu, što se nebrojeno puta pokazalo u praksi.
Ako biste morali da izdvojite tri konkretna savjeta za roditelje, šta bi to bilo?
Prije svega da slušaju svoju djecu dok im pričaju i da budu u toku šta rade na internetu i društvenim mrežama, sa kim komuniciraju i šta objavljuju, da sami budu dobar uzor jer djeca posmatraju šta roditelji rade i usvajaju taj model ponašanja. Da pruže djeci ljubav i razumijevanje i da postave pravila kojih će se bez izuzetka svi pridržavati.
