Dva broja koja naizgled ne znače ništa. Ili znače sve. Zavisi koliko dugo gledaš u ekran.
Negdje između šestog i sedmog skrola, između dvije identične mimike, tri iste rečenice i jednog algoritamski servirano, savršenog smijeha, počinje nešto što više nije zabava. Nije ni sadržaj. To je tiho, ljepljivo stanje. Bez sadržaja, suštine i smisla, ali sa posljedicama.
Brejn rot. Truljenje mozga, prevedeno grubo, ali možda najtačnije. Ne dešava se naglo. Nema dramatičnih trenutaka u kojima dijete odjednom “postane drugačije”. Fenomeni koji predstavljaju proces sitnog odricanja od pažnje, od misli, od dubine. Kao kad voda, kap po kap, brusi kamen, samo što ovdje brusi koncentraciju.
“Six, seven” nije samo fraza koja kruži među djecom. To je ritam jedne nove generacije, one koja više ne čeka kraj rečenice. Koja ne podnosi tišinu između dva kadra. Koja ne zna šta da radi sa dosadom, pa je izbjegava kao bolest. A dosada je nekad bila prostor za maštu, za izmišljanje, za stvaranje. Danas je neprijatelj kojeg treba zatrpati sadržajem.
I tu dolazimo do problema koji nije ni na djeci, ni na trendovima. Problem je u sistemu koji nagrađuje površnost, koji mjeri vrijednost u sekundama zadržane pažnje i koji zna da je najlakši način da se neko zadrži da mu ne daš da misli.
Ritmično odustvo koncentracije
Djeca nisu glupa. Djeca su rođena čista, kao parče bijele hartije, po kojoj mi ispisujemo naš rukopis sa željom da budu bolja od nas, a suštinski ne radeći prave stvari da to postignemo. Surova realnost je da 26. godine, 21. vijeka, mi djecu učimo da ne moraju da budu pametna. Jer zašto bi razmišljali, kad mogu samo da reaguju? Zašto bi čitali, kad mogu da gledaju? Zašto bi gradili misao, pa još kritičku po mogućnosti, kad mogu da preuzmu gotovu, tuđu, vještački generisanu?
Ćerka mi je sa nepune tri godine rekla: “mama, ti si moja mala roza kućica”. To je najljepša izjava ljubavi koju sam ikada dobila. Prije toga nikada nije gledala ekrane, ni male, ni velike. Čitali smo knjige, pred spavanje, svake noći. Od Damba do Malog princa. Vjerujem da da je bila preplavljena brejn rotovima, mama kao mala roza kućica bi bila samo jedno obično volim te, u prolazu.
“Six, seven” nije brojalica, brzalica, pitalica ni zagonetka. “Six, seven” je signal. Ritmično odsustvo koncentracije. I ne, rešenje nije zabrana. Niti moralna panika. Niti još jedna međugeneracijska svađa u kojoj odrasli tvrde da je nekad bilo bolje. Rešenje je teže. Traži prisustvo, razgovor. Traži da djeci vratimo pravo na sporost. Na dosadu. Na fokus. Na rečenicu koja traje duže od tri sekunde. Jer ako im to ne damo, neko drugi hoće, ali u praznoj formi koja okupira pažnju, a ne daje suštinu.
A pažnja je, dragi odrasli svijete, danas, najskuplja valuta. I najlakše potrošiva.
Six, seven. Koliko još prije nego što shvatimo da brojimo unazad?
