Novinar Miloš Milačić, svoj rodni grad, Podgoricu, napustio je zbog „romanse sa jednim od najljepših evropskih gradova”. On već više od decenije živi u Beču, gradu koji je, kako sam kaže, zavolio slučajno, a ostao u njemu sudbinski. Ljubav prema Podgorici ga je oblikovala, ljubav prema Beču je ona koja traje.
Njegova priča počinje jednim pismom poslatim u ljeto 2010. godine. Do tada, Podgorica je bila jedini mogući okvir života. Beč je najprije postojao kroz fotografije, gotovo nestvaran, poput filmske scenografije.
„Kada sam prvi put vidio Beč učinio mi se kao neki začarani grad iz Mijazakijevih filmova“, priča Milačić za portal Rmedia, opisujući tajne svog životnog puta onako kako to rade samo oni koji su slušali i živjeli Balaševića.
„U mom životu nema običnih dana, tako je bilo u Podgorici i sad je tako u Beču. Svaki dan je poseban na svoj način i trudim se da u tom danu budem najbolja verzija sebe. Tako pričaju kreatori motivacionih (od)govora, što nas o jadu zabaviše posljednjih godina. A život je nešto sasvim drugo”, kaže Milačić, koji dane u Beču dopunjava ipak, Crnom Gorom, slušajući emisiju „Brčkuliranje“.
RAZOČARANJE KAO VAŽNA LEKCIJA
Odlazak iz Podgorice donio mu je lekcije koje u svom gradu nikada nije morao da nauči. Prva je bila suočavanje sa potpunom samostalnošću. Bez podrške na koju je navikao, morao je da nauči ono osnovno: kako opstati. Njegov prvi posao, prodaja karata za koncerte na ulici, po hladnoći i iscrpljujućim uslovima, bio je daleko od idealizovanih predstava o životu u inostranstvu.
„Bijedno sam zarađivao. Za razliku od Albanaca sa Kosova, koji su sjajno radili taj posao. Bili su pravi majstori da ‘obrlate’ kupce. Mene su voljeli, ali ih je iritiralo moje ime. Podsjećalo ih je, govorili su, na Miloševića. Dali su mi neke vrijedne lekcije: padni – ustani, padni – ustani. Životna gimnastika“, sjeća se Milačić svojih prvih bečkih dana.
Posebno pamti i jedno razočaranje, kada mu je pomoć uskraćena od strane čovjeka iz sopstvene zemlje. Ta epizoda, koliko god bila neprijatna, postala je važna lekcija o ljudima, ali i o tome kakav sam želi da bude.
„Poslao sam mejl jednom Crnogorcu, koji već dugo živi u Beču. On je ovdje završio studije i dobio odličan posao. Molio sam ga da me posavjetuje, malo mi olakša situaciju, pomogne. Znate što mi je odgovorio: ‘Uh, koliko si mi pismo poslao. Odusta’ sam od čitanja poslije tri reda… Nemam ti ja vremena za ovolike mejlove.’“
KOMADIĆ NOVINARSKE DUŠE OSTAO U PODGORICI
Profesionalno, Beč mu nije donio ono što bi se očekivalo od novinara, većinu poslova obavljao je van struke. Ipak, novinarstvo nikada nije napustio. U Podgorici je, kaže, dobio temelje: „Najviše sam naučio od Duška Vukovića, koji je ostao moj dragi prijatelj do danas. U ‘Republici’ bih izdvojio Željka Vukmirovića i Jovana Nikitovića. Rad sa njima na reportažama u manjim i većim mjestima širom Crne Gore ostao mi je u najljepšem sjećanju. Obojica teški i svojeglavi, ali izvanredni reporteri i ‘akrobate’ sa riječima.“
Milačić ističe da mu je ipak, najdraži od svih novinarskih angažmana bio baš u Beču, kada je nekoliko godina pisao kolumne „Bečki valcer“ za „Objektiv“, čija je urednica „unikatna“ Marija Ivanović Nikičević.
„Ali komadić moje novinarske duše zauvijek je ostao i u jednoj maloj, od duvana zagušljivoj redakciji ‘Hronike Podgorice’ u staroj zgradi Pobjede“.
LJUBAV NA SVA ZVONA
Podgorica je i dalje tu, u povremenim dolascima, kratkim susretima i sjećanjima.
„Ove godine moja generacija slavi 30 godina mature. Lijepo bi bilo otići, vidjeti se sa starim gimnazijskim drugarima iz klupe. Ali to nisu oni isti koje sam znao. Niti sam ja isti onaj kojeg su znali. Plašim se da se to druženje ne pretvori u roditeljski sastanak nekadašnjih maturanata. Zato neću ići. Hvala lijepo, ali prestar sam za ‘nova’ poznanstva. Želim onakve da ih pamtim.“
On ističe da je njegov život sada Beč: „Prošlo je vrijeme kad smo se voljeli tajno. Sad je to ljubav ‘na sva zvona’. Nema tu sentimentalnosti, žala za nečim što je prohujalo. Tu si gdje si. Ali nije da nisam imao sreće. Priznaćete da nije Beč od onih ‘lakih gradova’ za jednu noć. S druge strane ima i on to ‘ružino trnje’ koje zna da ogrebe i podere ti kožu“, kaže Milačić i citira stihove pjesme koju je napisao prije dolaska u Beč, a koja umnogome objašnjava razloge zbog kojih je Beč postao i sudbina, i život, i ljubav:
„Načuo sam da se u nju zaljubio Beč
Pod prozorom njenim noću vodi glavnu riječ
Tol’ko vjekova već ima, a pravi se mlad
Ljudi ljubomorni su na ljude,
ja ljubomoran sam na grad…“
Ono što mu najviše nedostaje nijesu velike stvari, već male, gotovo neprimjetne navike, poput odlazaka u biblioteku „Radosav Ljumović“, gdje je otkrivao književnost i formirao svoj unutrašnji svijet.
PISMO ČITA DO KRAJA
Deset godina nakon dolaska u Beč, napravio je sa svojim prijateljemGoranom Šerbulom, simboličan povratak na mjesto gdje je sve počelo, željezničku stanicu.
Fotografija nastala tada i ona iz trenutka dolaska svjedoče o promjeni koja se ne može lako opisati. Grad se nije mnogo promijenio, ali on kao čovjek jeste, iako je, kako kaže siguran u jedno: „Kažu da sam bio naivan i neiskvaren, dobrodušan i srdačan, emotivan i duhovit… Možda je malo od svega toga ostalo u meni. Ali ono u šta mogu da se zakunem: kada bi mi se danas neki neiskusni mladić, koji je odlučio da živi u Beču, obratio za pomoć poslavši mi pismo, ne bih odustao poslije dva-tri reda, već bih pročitao pismo do kraja. I pomogao mu koliko mogu.“
Kada govori o Podgorici i Beču, ne pravi hijerarhiju. Umjesto toga, zamišlja njihovo spajanje, ulica, zgrada, ljudi. Kao da pokušava da pomiri dva svijeta koja su ga oblikovala. Jer, kako priznaje, odlazak možda nije bio njegov izbor, ali je postao njegova priča.
HOFBURG ZA KUMOVE I PRIJATELJE
„U sedmom bečkom okrugu nalazi se Ulica Mehitarista, u kojoj je jermenski samostan i stara štamparija gdje je Njegoš štampao „Gorski vijenac“. Volio bih, da Bulevar Veljka Vlahovića sa Starog aerodroma preselim baš tu, nedaleko od štamparije. Ili ako ne može sav da stane, bar onu zgradu Televizije i Pobjede, gdje živi moj brat. Zatim jedan od solitera kod pijace Gintaš smjestio bih, vjerovatno, nedaleko od dvorca Šenbrun, da moja tetka može ponekad da prošeta onom cvijetnom alejom kojom je nekad hodala princeza Sisi.
Preselio bih i zgradu kod Pošte u Moskovskoj ulici, tu, nadomak Dunava, da moj Sančo bude bliže svom Donu, da češće jurišamo na vjetrenjače… A tek za kumove i prijatelje, za njih bih odabrao dvorac Hofburg da se baškare u onoj raskoši… Tako bih mnoge ljude koje volim mogao da gledam svakodnevno, a ne jednom godišnje, kao sad.
Iz Beča u Podgoricu preselio bih svoje električno biciklo. Kupio sam ga 25. maja 2019. na Dan mladosti…Moj pomenuti prijatelj Goran i ja, zaljubljenici u dvotočkaše, imamo želju da biciklima krenemo prema balkanskim zemljama i pravimo reportaže sa našeg putešestvija.“
I kada bi danas ponovo birao, odgovor ne bi bio jednostavan jer, kako kaže, neke odluke ne donosimo mi. Njih donese život, a na nama je samo da ih razumijemo.
Portret svog puta na relaciji Podgorica – Beč, Miloš završava svojim stihovima:
„Za neupućene naše i strance, poslije mnogo godina, eto…
Jedno sasvim obično pisamce, za mene je postalo Pismo Sveto”!
