Ljubo je bio čovjek koji je tražio svoje mjesto pod ovim nebom, ali samo pod uslovom da je Crna Gora jedini motiv i jedina inspiracija.
Na ovaj način o svom ocu, nezaboravnom interpretatoru crnogorskih pjesama Ljubu Ševaljeviću, govori njegov sin Drago.
Ljubo Ševaljević, čiji su glas i pjesma obilježili burno vrijeme buđenja Crne Gore, od početka 90-ih pa do referenduma 21. maja 2006, jedan je od simbola borbe za obnovu državne nezavisnosti Crne Gore. Od prvih velikih okupljanja na Dvorskom trgu na Cetinju od 1990. na ovamo, kada su hiljade uz Ljuba pjevale “Kralj Nikola na umoru”, do najpoznatije crnogorske pjesme “Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore”.
Ljubo Ševaljević iz Njeguša obilazio je Crnu Goru i “svijet bijeli”, ali je njegovo jedino utočište bio Lovćen. Sa Njeguša se nebrojeno puta pješke popeo na Lovćen. Poslednji put 2008. godine. Na dan jubileja, 20 godina od obnove nezavisnosti, Drago kaže da je njemu i cijeloj Ljubovoj porodici najvažnije što je dočekao samostalnost njegove Crne Gore.
“Bilo bi mi teško da je Ljubo otišao sa ovog svijeta prije nezavisnosti. To je nešto što ga je ispunilo. Ta emocija je ispraćena suzom. I na kraju ono njegovo – Ojha”, sjeća se Drago Ševaljević svog oca u noći 21. maja 2006.
Ljubo je neizmjerno volio Crnu Goru.
“Bio je i čovjek nemirnog duha. Volio je da obilazi Lovćen, planinu koja mu je čini mi se davala snagu da sve svoje pjesme iznese. Sve su one sa motivima Cetinja i Lovćena, pominje se i Crmnica, Virpazar i Skadarsko jezero, a Ljubo je bio čovjek koji je tražio svoje mjesto pod ovim nebom samo pod uslovom da mu je Crna Gora jedini motiv i jedina inspiracija”, kaže Drago Ševaljević.
Jednu očevu rečenicu je dobro upamtio: “On je čovjek koji je volio planinu. Uvijek mi je govorio da planina otvara sve vidike. Govorio je da je Lovćen krov Crne Gore, da sa Lovćena gledamo Evropu i da smo jedna familija”.
Ljubo je snimio preko 50 pjesama, ali dugo nije mogao da se pojavio na Televiziji Crne Gore.
“Nije bio prepoznat od sistema. Njegov prvi spot je pušten na TVCG tek 1994. ili 1995. godine. Do tada je bio zabranjen na nacionalnoj televiziji. Razlog pretpostavljam jedini je bio pjesme koje je pjevao, a pjevao je svojoj državi”, vjeruje Drago.
Ljubo kao mladić nije sanjao da će postati pjevač. “Počeo je da pjeva sa kulturno-umjetničkim društvom sa Njeguša. Prvo je bio voditelj programa i onda je malo po malo počeo da pjeva. Ljudi su počeli da primjećuju da ima tu karakterističnu boju glasu i upečatljivu pojavu. Tako je krenuo”, priča Drago.
On kaže da je Ljubo bio boem koji je osvitao u kafani. “Kada je krenuo da snima pjesme i postao nezaobilazan učesnik svih važnih događaja posvećenih Crnoj Gori onda je promijenio tu naviku”.
Nije samo pjevao, već i pisao stihove.
“Više je bio sklon pisanju u desetercu, ali je pisao i stihove za neke svoje pjesme. Između ostalog, zajedno sa Rajkom Joličićem, pjesnikom iz Bara, napisao je posljednju strofu pjesme ‘Niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore’”, priča Drago.
Ti stihovi “Još da mi je tebe sresti/iz mladosti vilo moja/sve godine u tuđini/grijala me ljubav tvoja” su na najbolji mogući način zaokružili čuvenu kompoziciju, koja je, sa drugim Ljubovim pjesmama, postala dio kulturno-umjetničke baštine Crne Gore.
Jednako dostignuće i doprinos crnogorskom kulturnom nasljeđu je bilo vraćanje u život kultne pjesme “Kralj Nikola na umoru”.
“To je pjesma za koju on nije znao da postoji dok nije pošao u svatove u Grbalj. Tamo je čuo prvi put i zapisao. Snimio je u studiju u Beogradu 1989. godine”, objašnjava Drago.
Za kćerku i tri sina, prema Dragovim riječima, Ljubo nije bio samo roditelj: “On je nama, iznad svega, bio najbolji prijatelj”.
