Crnogorski kantautor, pisac, kompozitor i jedan od osnivača grupe Perper, Momčilo Zeković Zeko, oduvijek je pripadao onim umjetnicima koje je teško smjestiti u stroge definicije. Njegovi odgovori rijetko su direktni, često su poetski, ironični i puni slika koje više otkrivaju između redova nego u samim riječima.
Kada ne stvara, kaže da pokušava da umiri misli, iako mu to rijetko uspijeva. Dani mu prolaze između tišine, šetnji i gledanja „u jednu tačku“, onih trenutaka kada ćutanje govori više od bilo kakvog razgovora.
„Davno sam naučio da ćutanje govori više od užasnih priča“, kaže Zeković, objašnjavajući da su mu najdraži upravo oni ljudi koji razumiju tišinu i ne traže stalna objašnjenja.
Njegova najveća životna radost nije vezana za scenu, već za svakodnevne male stvari, porodicu, djecu, suprugu, ali i mačke i pse iz komšiluka.
„Ako njima ugodim, dovoljno je zadovoljstva i za mene“, kaže on.
Govoreći o porazima, priznaje da ga je najviše promijenio trenutak kada je shvatio da ga neki ljudi ne vole upravo zbog onoga što on voli. Ipak, nije dozvolio da ga to promijeni, već poručuje kako njima više ne misli, ali i dalje voli.
Zeković je za portal Rmedia, povodom jubileja 20 godina od obnove nezavisnosti, pročitao stihove svoje pjesme posvećene Crnoj Gori:
Kao prelomni trenutak koji je odredio njegov put izdvaja noć nakon koncerta na Trgu Republike, kada je ustao usred noći i napisao svoju prvu pjesmu. “Tada sam znao da više nema povratka i da se ne mogu baviti ničim drugim osim muzikom”.
Za njega je stvaranje nekada bilo bijeg, a danas je prije svega odgovornost „da potreba za pisanjem i muzikom nikada ne prestane.” Ipak, Zeković priznaje da su ga upravo najbliži naučili da ponekad izađe iz svog svijeta riječi i nota i vrati se prirodi, šetnji i običnom životu.
Na pitanje kada zna da je neko djelo završeno, odgovara da umjetnik to zapravo nikada ne zna.
„Posljednja tačka se stavlja zbog lektora“, kaže, vjerujući da svi stvaramo jedno isto djelo, samo na različite načine.
Savremenu scenu posmatra sa dozom ironije i distance, svjestan da se mnogo toga vrti u krug, dok o novoj muzici govori kroz jednostavno poređenje, svaki period donosi neki „novi sladoled“ koji svi žele da probaju, ali se ljudi na kraju ipak vraćaju starim, provjerenim ukusima koji podsjećaju na djetinjstvo.
Autentičnost danas, smatra, nije lako sačuvati u svijetu velikih sistema i nametnutih vrijednosti, gdje „velike ribe gutaju male“, a mnogi vremenom izgube ono što ih je činilo posebnima.
Najviše se plaši siromaštva, jer bi mu ono oduzelo mogućnost da ugađa onima koje voli. Mir, s druge strane, pronalazi u ljudima koji i dalje umiju da sačuvaju nadu i humor uprkos svemu.
A kako bi volio da ga ljudi pamte? Jednostavno. „Kao nekog ko nije želio da smeta.“
Možda baš u toj rečenici staje cijela njegova poetika, da život, kao i muzika, ima smisla samo ako iza sebe ostaviš više topline nego buke.
