Kada dijete godinama uči da ne pokazuje slabost, na prvi pogled takvo dijete djeluje zadovoljno. Samostalno je, ne žali se, ne traži pomoć, rijetko plače. Odrasli često kažu da je “zrelo za svoje godine“.
I to zaista može djelovati kao kompliment. Ali iz ugla psihologa, takav opis zvuči zabrinjavajuće, jer nije u skladu sa dječijom prirodom.
Dijete ne može da nauči da ne osjeća. Može samo naučiti da to sakrije. A kada se emocije stalno skrivaju, one ne nestaju, već se preusmjeravaju, dobijaju drugi oblik. Posledica potiskivanja može biti razdražljivost, povlačenje, tjelesne reakcije poput bola u stomaku, glavobolje bez jasnog razloga, umora koji se teško objašnjava.
Dijete vremenom počne da vjeruje da je njegova vrijednost vezana za to koliko je izdržljivo. U prevodu, ako mu je teško, misli da nešto sa njim nije u redu. To je prilično težak teret za tako malo biće. Život neminovno donosi situacije u kojima nam je potrebna podrška i tada ova djeca često ostaju sama, ne zato što nemaju kome da se obrate, nego zato što ne znaju kako.
Zanimljivo je da su to često djeca, koja će prva pomoći drugima, ali će poslednja reći da je njima potrebna pomoć. Kao mali, oni su tihi heroji u porodici. Problem je što heroji, da bi održali tu poželjnu sliku, koja im obezbjeđuje naklonost drugih ljudi, plaćaju visoku cijenu zanemarujći sebe.
Zbog toga je važno da djeci šaljemo jednu drugu poruku, da traženje pomoći nije znak nemoći, već znak snage i prihvatanja sebe.
Kako izgleda dijete koje spolja funkcioniše normalno, a iznutra nosi veliki stres? To su upravo djeca koja su naučila da ne pokazuju ranjivost. U školi je sve kako treba, kod kuće ne prave probleme, vaspitači i nastavnici zadovoljni. Ističu takvu djecu kao primjer drugima.
Ali kada ih malo pažljivije posmatrate, primijetite da djeluju napeto. Kao da ne mogu da se opuste do kraja.
To su djeca koja često preuzimaju više odgovornosti nego što bi trebalo za svoj uzrast. Brinu da li su sve uradili kako treba, razmišljaju unaprijed šta bi moglo poći po zlu, teško podnose greške. Imaju potrebu da budu savršeni, a nekad samo da nikome ne smetaju. Igra im više liči na obavezu nego na uživanje. Oni su naučili da svoj bol zadrže za sebe iz straha da neće biti prihvaćeni i voljeni ako je pokažu.
Tu je uloga odraslih ključna. Važno je vidjeti dijete i obezbijediti mu prostor za razgovor i kada djeluje da je sve u redu. Ponekad je dovoljno sjesti pored djeteta i pitati kako se osjeća. Jer iza naizgled savršene slike, često se krije dijete koje čeka odobrenje da pokaže svoja prava osjećanja.
Autorka je psihološkinja.
