Postoje porodice koje svoje porijeklo ne ističu glasno, ali ga nose tako da se vidi nadaleko. Krivokapići iz Lovćenca, potomci Boža Vasova su takvi. Mirni, postojani, a duboko ukorijenjeni u onome što su ponijeli iz postojbine – Katunske nahije, plemena Cuca, sela Dobra Gora u mjesnoj zajednici Bata.
Ponosni su na slavne pretke iz bratstva Šunjovića, na oca Boža Vasova, koji je unuk Stanka Androva (rođenog brata Miloša Androva i Janka Androva, oca osnivača pivare “Trebjesa” Vuka Jankova).
Došli su 1946. godine, zajedno sa mnogima koji su iz kamenih gora sišli u ravnicu. Među njima i Božo – dječak od pet godina, zajedno sa majkom Vidnom (rodom Vuletić – Cuce), sedamdesetpetogodišnjim ocem Vasom Stankovim, starijom braćom Đurom, Stankom i Dušanom i sestrama Dragicom, Bosiljkom i Stanom.
Kažu da dijete tada ne razumije odlazak ali, izgleda, pamti ga cijelog života. Dobili su kuću u Prvom reonu Lovćenca, u ulici Peka Dapčevića, kasnije nazvanom Borisa Kidriča, a koja danas nosi ime Vaska Kaluđerovića.
TAMO NEMAŠ PUNO, ALI IMAŠ OBRAZ
Božo danas, nažalost nije među nama, ali tu je njegovo brojno potomstvo. Razgovaram sa njegovim šćerima Suzanom i Slavicom, i sinovima Milošem i Vasom.
“Što vam je otac pričao o Cucama?” – pitam ih.
Vaso se prvi javlja, lagano, kao da odmjerava riječi: “Nije on mnogo pričao… ali kad bi pričao, svaka je riječ bila ka’ uklesana. Govorio je o kršu, o oskudici, ali nikad kao o nekoj muci – više je to bio ponos. Uvijek nam je govorio o precima, o đedu Vasu, prađedu Stanku i čukunđedu Andru. Iz njegovih priča znamo dosta i o đedovoj emigraciji u Gaeti 1919, a kasnije u Argentini, pa povratku u rodne mu Velje Cuce”.
Miloš dodaje: “Znao je reći – tamo nemaš puno, ali imaš obraz. To ti je dosta ako znaš da ga čuvaš.”
Suzana (domom Banović sa Prekornice) se nasmijala, ali u tom osmijehu ima i nečeg sjetnog:
“Mi smo više slušali nego pitali. Tek kasnije shvatiš koliko ti je toga ostalo u śećanju.”
OSJEĆAJ KOJI JE TEŠKO OPISATI
Spomenuše i pretke, gotovo usput, bez naglašavanja, ali s poštovanjem koje se ne može odglumiti. Na zidu slika. Ime vojvode Miloša Androva izgovaraju mirno, kao dio porodičnog pamćenja, a ne kao ukras sa zida. Od mnoštva doseljenih Krivokapića u Lovćenac oni su jedini iz bratstva Šunjevića.
“Koliko vi zapravo znate o tom starom zavičaju?”
Slavica odgovara brže od ostalih:
“Znamo onoliko koliko se može znati kad nijesi tamo odrastao. Ali osjećaj… to je nešto drugo.
To ne moraš učiti, a teško ga je i opisati.”
“Odlazite li tamo često?”
“Ne onoliko koliko bismo htjeli”, kaže Vaso. “Život ide na svoju stranu. A kad odeš tamo… kao da se nešto u tebi posloži, sve se dovede u sklad. Obišao sam mnoge zemlje Zapadne Evrope, jedno vrijeme živio u Australiji i viđeh puno prirodnih ljepota po svijetu ali niđe ne zaigra srce i niđe se tako ne napune prsi vazduhom kao kad sam u Crnoj Gori. Eto… “
Miloš će, klimajući glavom: “Nije to turizam. To je više… vraćanje sebi.”
RAVNICU SMO PRIHVATILI, ALI OBIČAJE NE MIJENJAMO
Njihova majka Stanka, rodom Poček donosi još jednu priču o odlasku. Kao dijete, sa nepunih godinu dana, napustila je Vranjinu, ostrvo na Skadarskom jezeru i stigla u ravnicu. Kao da su svi u tim generacijama imali isti početak – preseljenje koje nijesu birali, ali su ga prihvatili.
“Kako ste u Lovćencu čuvali tu vezu sa Crnom Gorom?”.
Suzana odgovara bez razmišljanja:
“Kroz kuću. Kroz način kako se govori, kako se dočekuje gost. To se ne uči posebno.”
“I kroz ljude” , dodaje Slavica. “Uvijek smo se držali zajedno, pomagali. To je ono što smo ponijeli.”
Miloš se nadovezuje: “Nijesmo mi pravili razliku – ovđe ili tamo. Donijeli smo to sa sobom i živjeli tako.”
“A što ste ovdje napravili da vas podsjeća na zavičaj?”
Vaso pogleda oko sebe, pa kaže: “Nije to jedna stvar. Više je u nama. U kući, u običajima… u tome kako se slavi, kako se tuguje.”
“I kako se pamti” , dodaje Suzana.
Božo, njihov otac, ostao je u pričama kao čovjek kojega su svi poštovali. Plemenit i omiljen Lovćenčanin – jedan od onih koji su iz dječačkog odlaska iznijeli čitav svijet i podijelili ga sa drugima, bez potrebe da o tome govore. Pamte ga generacije fudbalera FK “Njegoš” koje je naučio prve fudbalske poteze, a pamte ga i kao najvjernjeg navijača JSD “Partizan”.
RAŠTAN, SIMBOL TRAJANJA I OPSTANKA
U Stankinoj bašti, između redova povrća, izbijaju strukovi raštana – tamnozeleni kao tradicionalna čoja, čvrsti, uporni, kao da su i oni došli iz kamena pa se navikli na ravnicu. Tu nema velike simbolike na prvi pogled, ali je u njemu recept za trajanje i opstanak. Raštan se ne sadi samo da bi rastao – nego da bi podsjećao. Nad njime se uzvisilo stablo nara.
“Otkud stablo nara u Lovćencu i kako uopšte uspijeva ovđe?”
“Iz Danilovgrada! A mora da uspije, to je briga svih nas!”
“Vidite” , priču nastavlja Slavica, “majka uvijek kaže da bez raštana nema kuće.”
A kuća, kod njih, nikad nije prazna.
Na trpezi se često nađu stari crnogorski specijaliteti. Nijesu to samo jela – to su povodi. Povodi da se okupe đeca, unučad, pa i praunučad. Da pàs do pàsa sjedne bliže nego što se mora, da se priča više nego što treba, da se iz jedne rečenice izvuče čitav jedan svijet.
“Tu se sve poveže” , kaže Miloš. “I ono prije nas i ovo sad.”
Gledajući ih, postaje jasno: zavičaj nije ostao tamo. Preselio se. U baštu, u kuću, u astal oko kojeg se sijeda.
U riječima, ali još više u onome što se ne izgovara.
I možda je baš tu njihova mjera, ne samo u tome što su došli iz velikog i slavnog plemena Katunske nahije, nego u tome što su to znali sačuvati bez halabuke.
Na kraju, kad se sve sabere, ostanu samo jednostavne slike: slika pretka – junaka sa Grahovca, a pod njom ponosno nasljeđe daleko od svoga krvlju okupanog krša, struk raštana u zemlji koju ovđe zovu černozem, astal oko kojeg se okuplja nekoliko generacija ljudi koji znaju ko su – bez potrebe da to bilo kome dokazuju.
A to je, možda i najveće nasljeđe koje se može ostaviti.
