Pitala sam vještačku intelegenciju: „Što je država Crna Gora, odnosno što ona predstavlja za one koji vladaju njome“?
Zaista ne znam odakle ona crpi odgovore na ovu vrstu pitanja, ali odgovor koji sam dobila glasi: „Oni koji vladaju Crnom Gorom svoju državu doživljavaju kao mjesto koja im nudi visoke subvencije, finansijske privilegije i lagodan život na teret javnih resursa“! Vještačka intelegincija, ili ne, odgovor se u potpunosti poklopio sa mojom ličnim stavom,koji nije odraz percepcije već činjenica kojima svjedočimo.
Na ovaj osvrt inspirisalo me nedavno saopštenje Vlade Crne Gore iz kojeg saznajemo (doduše jako šturo i netransparetno do kraja), da je ministar pomorstva Filip Radulović potpisao Memorandum o razumjevanju sa predstavnicima Abu Dabhi Ports Group, a sve u cilju saradnje na razvoju i modernizaciji pomorske i logističke infrastrukture u Crnoj Gori.
Naravno , kao i za sve ostale ovakve poduhvate, Vlada nas uvjerava da je riječ o „jednoj svjetski vodećoj kompanija u oblasti upravljanja lukama i logistike“.
ŠTA SMO DOBILI OD PRODAJE JUGOPETROLA?
Da li je stvarno moguće da kod god dođe na vlast u ovoj našoj državi, ima istu matricu odnosa prema javnim resursima i javnom dobru? Ne mogu a da se ne sjetim davne 2001 godine, kada su nas ondašnji čelnici uvjeravali kako je „strateški važno za razvoj Crne Gore prodati simbol „zlatne koke“ – Jugopetrol Kotor. Ne znam da li Vi, ali ja ne vidim da je ta privatizacija donijela neki razvoj Crnoj Gori, osim što je možda napunila džepove tadašnjim zagovornicima, baš kao što je očigledno da takvi „suludi“ projekti pune džepove i današnjih čelnika.
To su bili počeci stvaranja Crne Gore „banana“ države, u kojoj se omalovažava i država i njeni građani. Zamislite samo logiku naših čelnika: Jugopetrol Kotor nije mogla i dalje biti uspješna firma u vlasništvu Crne Gore (a bila je više nego uspješna), već je mogla biti uspješnija samo ako bude u vlasništvu druge države (Grčka). Pa je ta druga državna firma kupila Jugopetrol za cca 130 miliona maraka, a naslijedila dupke pune sve tri instalacije (Bar, Lipci i Bijelo Polje), preko 40 miliona maraka na poslovnim računima, zemljišta i zgrade na atraktivnim lokacijama, dugovanja ravna nuli i 750 zaposlenih.
I kao što to biva, „strateškom partneru“ samo su smetali zaposleni pa je veoma brzo ostalo samo 50-ak zaposlenih, a kao kruna svega, preselio je firmu iz Kotora, mjesta čiji su građani stvorili i gradili tu kompaniju i doveli je do razmjera svjetske i moderne firme u svakom pogledu. Naravno da nikakav strateški razvoj Crna Gora nije dobila od ove privatizacije, kao što neće ni od ijedne sledeće kada su u pitanju javna dobra.
Elektroprivreda se spasila, ali pitamo se do kada, a isti scenariji čelnici danas zagovaraju kada su u pitanju Aerdromi, a od prije par dana i Luke Bar i Luke Kotor.
Iako svi pokazatelji i struka govore da Aerdromi mogu i imaju potencijal da se sami razvijaju, bez potrebe prodaje ili davanja u dugoročnu koncesiju nekom strateškom partneru iz inostranstva, opet se omalovažava i domaća pamet i domaći potencijal i opet nas uvjeravaju da će to bolje uraditi neko tamo iz bijelog svijeta. Aerodromi su u 2025 godini ostvarili rekordnih 13 miliona eura profita i sigurno je da sa sopstvenim novcem i kreditnim zaduženjem mogu samostalno investirati i modernizovati infrastrukturu.
KAKO JE LUKA KOTOR POSTALA FIRMA ZA RESPEKT
I da se vratim na početak ove moje priče. Luka Kotor i Luka Bar. Radnici Luke Bar su oštro reagovali i poručili „čelnicima“ da luka nije roba za trgovinu“ i da država priznaje nesposobnost ako jedini spas vidi u strancima.
Nemam podatke za Luku Bar, ali imam podatke za Luku Kotor. Država, odnosno javne finansije, od Luke Kotor imaju redovne prihode u vidu naknade za koncesiju (fiksne i varijabilne), poreze na dobit, poreze i doprinose na zarade zaposlenih, dividende, kao i porez na imovinu .
Od 2019. do kraja 2025. godine (za 7 godina) ukupan direktan primitak javnim finansijama je iznosio je 9,3 miliona eura. Da li je država nešto od ovog investirala u ovo javno i strateško preduzeće? Nije investirala ništa, a Luka Kotor je iz sopstvenih sredstava u jednoj deceniji iz marginalne firme izrasla u firmu za respekt, izgradivši moderan terminal, uredila obalu, izgradila marinu i nastavlja da ulaže u infrastrukturu ispunjavajući sve svoje obaveze iz koncesionog Ugovora. I sada nas država uvjerava da će sav taj posao bolje raditi neki ljudi iz neke Abu Dhabi Port grupe.
Aman ljudi, ko pametan svoje strateške monopole predaje u privatne ruke? Niko pametan i ko poštuje trud i požrtvovanost prošlih generacija koji su ih stvarali i razvijali, niko ko poštuje svoje građane i zaposlene u tim kompanijama, niko ko poštuje svoju državu i njene javne i neprocjenjivo vrijedne resurse. To će uraditi samo oni koji su nesposobni da obavljaju date im funkcije i oni kojima su lični i partikularni interesi iznad svih ostalih interesa.
