Postoje ljudi koji u prostoriju uđu tiho, ali se njihovo prisustvo odmah osjeti. To nije zbog funkcije, titule, niti zbog toga što govore glasnije od drugih. To je zbog autentičnosti.
U vremenu u kojem su javni nastupi postali gotovo vojno precizno planirani, gdje se svaka riječ mjeri, svaki osmijeh uvježbava, a svaka pauza analizira, autentičnost je postala rijetka pojava. Gotovo luksuz.
Političari danas često zvuče kao da im je govore i plan javnog nastupa pisala ista kancelarija. Iste fraze. Iste poruke. Ista pažljivo upakovana „bliskost s narodom“. Toliko pažljivo da na kraju više ne djeluje blisko, već hladno i predvidivo. Javne ličnosti, na ovaj način počinju da liče na PR plan više nego li na sebe.
I nije problem u pripremi. Naprotiv, javni nastup traži disciplinu, odgovornost i svijest o težini izgovorene riječi. Problem nastaje onda kada forma potpuno proguta čovjeka. Kada iza savršenog nastupa ne ostane istina koja će publiku da “vozi”, zbog koje će publika reći: “drugačij/a sam jer sam ovo čuo/la”, kad u cijelom svom biću osjeti da govornik istinski živi svaku svoju riječ.
Publika uvijek, svjesno ili podsvjesno prepozna razliku jer se autentičnost ne ogleda samo u riječima, ona se vidi u pogledu, u načinu na koji neko reaguje kada stvari ne idu po planu, u tišini između rečenica.
Zato je Barack Obama ostao primjer političke autentičnosti koju je teško kopirati. Ne zato što nikada nije griješio, niti zato što je uvijek govorio savršeno, već zato što je djelovao kao čovjek prije nego kao funkcija. Njegovi govori nisu bili samo dobro napisani, bili su izgovoreni sa uvjerenjem. Kada je govorio o nadi, nije zvučalo kao slogan. Kada je govorio o porodici, nije djelovalo kao politički alat. Čak i humor koji je koristio nije bio marketinški trik, već prirodan nastavak njegove ličnosti. Obamin PR tim je radio posao. Kako? Poznavao ga je i nije prilagođavao čovjeka teorijskim planovima, već je napravio plan prema čovjeku. I ljudi ne pamte samo šta je rekao, već kako su se osjećali dok su ga slušali. U tome je razlika, ključna razlika između govornika glumca i govornika čovjeka.
Autentičnost nije savršen govor. Nije naučena harizma. Nije konsultantski savjet. To je podudarnost između onoga što jesi i onoga što pokazuješ. I upravo zato je tako teško odglumiti.
Javni nastup nije naša trema, niti gestikulacija, niti savršena kombinacija kravate i košulje, nakita i haljine, javni nastup je utisak koji ostaje. Utisak ostavljamo na osnovu kompletnog paketa, zato oni koji žele perfektan javni nastup treba da teže tome da budu autentični i tome da ih njihov PR tim istinski upozna. Samo tada, riječi nisu floskule, pogled nije gluma, pauza nije namještena. Samo na taj način osoba može biti autentična, a autentičnost nije pitanje imidža već integriteta.
Razlika između namještene i promišljene autentičnosti nije u estetici, već u namjeri. Jedni režiraju realnost, drugi se realnosti ne stide.
