U Lovćencu, u ravnici žive ljudi čiji se vidici protežu u daljinu, do dalekih planina. Jedan od njih je i Dragan – Drago Ognjena Nikolina Pešikan, tridesetdevetogodišnjak koji zna odakle je. Iako tamo nije rođen.
Započinje priču.
“Pešikani su u Lovćenac došli 1945. Najprije tada tridesetogodišnji Ljubo sa bratom Vukom i sestrama Stanom i Jovankom. Ljubo je bio učitelj. Nekoliko mjeseci kasnije, u januaru 1946, pridružuju im se moj đed Nikola, tada petnaestogodišnjak sa sestrom Radojkom i bratom Rajkom, oficirom na službi u Sarajevu.
Sudbina nije čekala da pokaže svoju tvrdu stranu. Već 1948. stub porodice, Ljubo, biva uhapšen i osuđen na višegodišnje izdržavanje kazne na Golom otoku. Brigu o porodici najviše preuzima Rajko, kao oficir JNA i zajedno sa sestrama trudi se da školuje Vuka i da zaposli mog đeda Nikolu u zadrugu „Njegoš“ u Lovćencu.
Život se, uprkos svemu, nastavlja.
“Đed se 1956. ženi sa Bosiljkom Andrijašević iz Vrbasa, rođenoj u Crnoj Gori, u Balosavama kod Vilusa. Iz tog braka rađaju se 1957. tetka Vesna i 1960. moj otac Ognjen.
Pokojna majka Mileva je bila rodom od Laličića sa Prekornice u Ljubotinju, od oca Velimira i majke Ljubice. Iz tog braka, majka Mileva i otac Ognjen izrodili su nas troje. Osim mene, još i sestre Cvijetu i Draganu”.
“Svi su ti, dakle, preci iz Crne Gore”?
“Svi”, odgovara kratko, bez potrebe da tu istinu posebno naglašava.
Njegove priče počinju tamo gdje mnogi danas završavaju – u djetinjstvu.
“Đeda sam često kao malo dijete slušao do kasno u noć. Ponekad bih se zavukao u postelju kod njega. Svaka priča bila je vezana za brda, šume, za lov. Tek kad sam kasnije s ocem otišao prvi put u Cuce i vidio širu okolinu, shvatio sam o čemu je govorio. Kuća je pod planinom Bjeloš, baš onakva kakvu sam zamišljao iz đedovih priča”. Sjećanja imaju svoju cijenu.
”Đed je 1972. sa bratom Vukom odlučio da renovira kuću u Trešnjevu. Na putu ka rodnom kraju imao je tešku saobraćajnu nesreću na Petrovačkim stranama. Dugo se liječio u bolnici u Risnu, a kasnije u Sremskoj Kamenici. Kuća je, ipak, renovirana”.
“Najveći utisci kad posjetiš Crnu Goru”?
“ Đedov brat Vuko, devedesetčetvorogodišnjak, još se trudi da održi staru kamenu kuću. U tome mu pomaže Rako Zvicer sa porodicom. Želja mu je da se konačno izgradi put do kuće. To je želja svih nas. Put bi značio sigurniju budućnost i očuvanje kuće i imanja”.
A šta ostaje kad se sve svede na neki predmet iz zavičaja?
“Evo, vidi ovu porculansku činiju. Prababa Cvijeta je donijela iz Crne Gore. Ostala je jedina iz kompleta od dvadeset četiri. Gledajući u nju, vidim svu Crnu Goru i jednu bogatu istoriju”.
Drago danas nosi uniformu vatrogasca, to mu je poziv i struka. Život mu ne staje tu.
“Otac i ja radimo zemlju, imamo nešto stoke i sopstvenu mehanizaciju. Posao u poljoprivredi je težak, mašine stare, ali ne damo se ni mi ni one. Upravo spremamo kombajn “Zmaj 142” za predstojeću žetvu pšenice”.
“Cuca u kombajnu”?
“Ima nas svuđ. Ima nas i u kombajnu”, kaže uz osmijeh. “Mašina je stara preko četrdeset godina. U žetvi će biti preko četrdeset stepeni na suncu, a u kabini – ko zna koliko”.
“Isplati li se”?
“Jedino se ne isplati sjeđeti i ne raditi ništa”.
Na kraju, vraćamo se tamo gdje sve počinje – porodici.
“Supruga Sanja je iz Vrbasa. Ljekar je, na specijalizaciji za pedijatra. Imamo dvoje djece, ćerku i sina”.
I tu, negdje između ravnice i kamena, između stare činije i starog kombajna, između prošlosti koja nije zaboravljena i sadašnjosti koja se živi punim plućima, stoji nenametljiva, ali snažna istina.
Kao autor ovog razgovora, ne mogu da sakrijem zadovoljstvo. U vremenu kada se porijeklo često prećutkuje, a korijeni zaboravljaju, najčešće zbog neznanja, postoje mladi ljudi Lovćenca koji znaju, cijene i njeguju ono što su im preci ostavili, djelom i riječju.
I dok Drago govori o đedu, o kući pod Bjelošem, o putu koji tek treba da se izgradi, postaje jasno: neke kuće ne drže zidovi, nego pamćenja. Dok ima onih koji znaju i pamte, ima i trajanja.
