Kada govorimo o dječijim emocijama, često polazimo od pretpostavke da djeca znaju šta osjećaju i da će nam to reći ako ih nešto muči. Međutim, istina je drugačija. Djeca emocije osjećaju od najranijeg uzrasta, ali ne dolaze na svijet sa sposobnošću da ih prepoznaju, razumiju i imenuju.
Upravo zato su odrasli prvi prevodioci dječijeg unutrašnjeg svijeta. Kada roditelj kaže: „Vidim da si tužan“, „Izgleda da si se razočarao“ ili „Djeluješ zabrinuto“, on pomaže djetetu da poveže ono što osjeća sa riječima i značenjem. Na taj način dijete postepeno uči da razumije sebe.
Jednako važno je i ono što djeca vide. Posmatraju kako odrasli izražavaju emocije, kako govore o njima i kako se nose sa teškim osjećanjima. Ako odrastaju u okruženju u kojem je dozvoljeno plakati, biti tužan, ljut ili zabrinut, razvijaju zdrav odnos prema sopstvenim emocijama. Ukoliko, međutim, često slušaju poruke poput „nije to ništa“, „dječaci ne plaču“ ili „ružna si kad se ljutiš“, mogu naučiti da osjećanja treba skrivati i potiskivati.
Zbog toga emocionalna pismenost nije nešto sa čim se rađamo. Ona se uči, a prvi učitelji su upravo roditelji i druge važne odrasle osobe.
Poseban izazov nastaje onda kada dijete prolazi kroz emocionalne teškoće. Djeca rijetko kažu: „Nisam dobro“ ili „Imam problem“. Mnogo češće njihove emocije progovore kroz ponašanje.
Nekada će dijete postati razdražljivo, povući se u sebe ili izgubiti interesovanje za aktivnosti koje su ga ranije radovale. Ponekad će se promjene primijetiti kroz spavanje, apetit ili svakodnevne navike. Takve promjene roditelji često pripisuju prolaznoj fazi, umoru ili lošem raspoloženju.
I zaista, svako dijete ima loše dane. Kao i odrasli, i djeca ponekad budu neraspoložena zbog svađe sa drugom, loše ocjene ili jednostavno zato što su umorna. Razlika je u tome što loš dan prolazi, a dijete se vraća svojim uobičajenim aktivnostima i interesovanjima.
Kada promjene traju sedmicama ili mjesecima, kada počnu da utiču na školu, druženje, svakodnevno funkcionisanje ili kada dijete djeluje stalno zabrinuto, tužno ili napeto, tada je važno zastati i zapitati se šta nam ono pokušava reći.
Roditelji ne moraju odmah imati odgovore. Nekada je dovoljno da primijete da promjena postoji i da ostanu otvoreni za razgovor. A ponekad je potrebno potražiti i stručnu podršku.
Važno je razumjeti i nešto što roditelje često iznenadi, moguće je beskrajno voljeti svoje dijete, a ipak ne razumjeti uvijek njegov emocionalni svijet.
Ponekad roditelji posmatraju dječje emocije kroz sopstveno iskustvo. Ako njima neka situacija djeluje beznačajno, mogu pretpostaviti da bi i djetetu trebalo da bude beznačajna. Ali dječji svijet funkcioniše po drugačijim pravilima. Ono što odraslom izgleda bezazleno, djetetu može biti veoma važno.
Ljubav i emocionalno razumijevanje nisu isto. Roditelji žele najbolje za svoju djecu, ali često dječije emocije posmatraju kroz prizmu sopstvenog iskustva. Gubitak prijateljstva, nesporazum u školi ili osjećaj da nije prihvaćeno među vršnjacima mogu imati mnogo veći značaj nego što odrasli pretpostavljaju.
Iz želje da zaštite dijete, roditelji često pokušavaju da ga brzo utješe, riješe problem ili ga uvjere da nema razloga za brigu. Namjera je dobra, ali dijete tada može steći utisak da nije istinski saslušano.
Emocionalno razumijevanje ne znači da se slažemo sa svakom reakcijom djeteta. Ono znači da pokušamo da svijet sagledamo iz njegove perspektive. Kada djeca osjete da neko prepoznaje i uvažava njihova osjećanja, dobijaju važnu poruku, da su prihvaćena takva kakva jesu.
A upravo je taj osjećaj prihvaćenosti jedan od najvažnijih temelja njihovog emocionalnog razvoja.
Autorka je psihološkinja
