Hrvatska književnica, novinarka i kolumnistkinja Vedrana Rudan umrla je danas u 77. godini, nakon duge i teške borbe sa karcinomom žučnih kanala.
Vijest je objavljena na njenoj zvaničnoj stranici riječima koje je sama ranije izabrala za svoj odlazak:
„Vedrana je otišla na područje bez signala.“
Njeni bližnji potvrdili su vijest za hrvatske medije, dok je na društvenim mrežama objavljena fotografija televizijskog ekrana sa natpisom „No signal“. Bio je to oproštaj u njenom stilu, bez patetike, uz crni humor kojim je govorila čak i o smrti.
Britka, provokativna, često kontroverzna, Vedrana Rudan pisala je o onome o čemu se u pristojnom društvu obično ćuti – nasilju, braku, položaju žena, nacionalizmu, Crkvi, politici, bolesti i smrti. Jedni su je obožavali, drugi osporavali, ali ravnodušnih gotovo da nije bilo.
Kada ju je Aleksandar Stanković u emisiji „Nedjeljom u 2“ pitao koju poruku želi da ostavi, odgovorila je:
„Želim reći da ima jako puno ljudi koji mene vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna. Neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala.“
PISALA JE DA BI BILA ŽIVA
Vedrana Rudan rođena je 29. oktobra 1949. godine u Opatiji. Završila je hrvatski i njemački jezik na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, a prije nego što je postala jedno od najprepoznatljivijih književnih imena regiona radila je kao učiteljica, turistički vodič, prodavačica sladoleda, novinarka, radijska urednica i televizijska voditeljka.
Pisala je za „Feral Tribune“, „Slobodnu Dalmaciju“, „Novi list“, „Jutarnji list“ i „Nacional“, a njenu profesionalnu biografiju obilježili su i brojni otkazi. Sama je govorila da ih je dobijala svaki put kada bi odbila da se prilagodi granicama koje su joj postavljali urednici, vlasnici medija ili političke okolnosti.
Objavila je 17 knjiga, među kojima su „Uho, grlo, nož“, „Ljubav na posljednji pogled“, „Crnci u Firenci“, „Dabogda te majka rodila“, „Kosturi okruga Madison“, „Zašto psujem“, „Ples oko sunca“, „Doživotna robija“ i „Puding od vanilije“. Njena djela prevedena su na engleski, francuski, italijanski, ruski, poljski, mađarski, slovenački i makedonski jezik, a predstave nastale prema njenim knjigama izvođene su od Beograda i Zagreba do Londona, Varšave, Budimpešte i Santa Monike.
Prvi roman „Uho, grlo, nož“, objavljen 2002. godine, učinio ju je poznatom širom regiona. Kroz glas žene zarobljene u nasilju, braku, porodici i društvenim pravilima, Rudan je otvorila teme koje će ostati u središtu gotovo svega što je kasnije pisala.
„Kad pišem, ja sam živa“, rekla je tokom jednog od posljednjih televizijskih razgovora, objašnjavajući da je upravo pisanje drži dok se bori sa bolešću.
„ŽENAMA NE TREBAJU NI MUŠKARCI NI DJECA, VEĆ SLOBODA“
Najveći dio popularnosti stekla je govoreći o položaju žena, patrijarhatu i ekonomskoj zavisnosti. Njeni stavovi često su zvučali radikalno, ali su iza provokacije gotovo uvijek stajala pitanja o moći, novcu i pravu žene da upravlja sopstvenim životom.
Jedna od njenih najpoznatijih poruka bila je:
„Ženama ne trebaju ni muškarci ni djeca, već sloboda.“
Sloboda za Rudan nije bila apstraktna kategorija. Tvrdila je da žena bez sopstvenog novca teško može biti slobodna, jer je ekonomska zavisnost često drži u lošem braku, nasilnom odnosu ili životu koji nije sama izabrala.
Otvoreno je govorila i o nasilju koje je preživjela u prvom braku. Privatno iskustvo nije koristila da bi tražila sažaljenje, već kao polaznu tačku za obračun sa društvom koje od žena očekuje da trpe, ćute i čuvaju porodicu po svaku cijenu.
Njena literatura zato nikada nije bila pristojna u klasičnom smislu. Bila je sirova, vulgarna kada je smatrala da je vulgarnost jedini pošten jezik, i često neprijatna upravo zato što je čitaoce tjerala da se prepoznaju u onome što bi radije prećutali.
OTKAZI ZBOG TUĐMANA, GAZE I PAPE
Rudan je 1991. godine dobila otkaz na Radiju Rijeka, a taj događaj povezivala je sa svojim javnim stavovima i kritikom tadašnje politike Franja Tuđmana. Sudskom presudom vraćena je na posao, ali ga je kasnije sama napustila.
Nova TV joj je 2009. otkazala saradnju poslije monologa o izraelskim napadima na Gazu. Njene riječi osudili su predstavnici jevrejske zajednice i ocijenili ih kao antisemitske i govor mržnje. Rudan je odgovorila da je njen nastup bio „govor ljubavi prema Jevrejima i Palestincima“ i tvrdila da je kažnjena zato što je pročitala imena ubijene palestinske djece.
Dvije godine kasnije ostala je bez kolumne u „Nacionalu“ nakon žestokog napada na Katoličku crkvu i papu Benedikta XVI.
„Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije hiljade godina ubija, krade i siluje“, napisala je tada.
Urednik joj je, kako je sama navela u otvorenom pismu papi, saopštio da se redakcija zahvaljuje na saradnji zbog „vrijeđanja vjerskih osjećanja“. Rudan je odgovorila još oštrije – tvrdnjom da bi papu trebalo poslati u Hag.
Takve izjave donijele su joj status jedne od najkontroverznijih javnih ličnosti u Hrvatskoj. Njeni kritičari smatrali su da prelazi granicu između društvene kritike i vrijeđanja, dok je publika koja joj je ostala vjerna u tome vidjela rijetku spremnost da govori ono što drugi ne žele ili ne smiju.
BOLEST NIJE PRETVORILA U PRIČU O HEROIZMU
U maju 2024. godine objavila je da boluje od rijetkog i agresivnog karcinoma žučnih kanala. Ni tada nije prihvatila očekivanu ulogu hrabre bolesnice koja mora misliti pozitivno i uvjeravati okolinu da će pobijediti.
„Moj je rak jebeno rijedak“, napisala je kada je saopštila dijagnozu.
Govorila je o operaciji, metastazama, hemioterapiji, bolovima, strahu, želji da umre i pokušaju da pronađe mogućnost za eutanaziju. Pisala je i o troškovima liječenja, odnosu države prema starima i bolesnima, kao i o medicinskim sestrama čiji rad, kako je upozoravala, društvo ne cijeni dovoljno.
„Ponosna sam što prodajem svoje knjige, a ne sebe“, rekla je u razgovoru za HRT.
U jednoj od posljednjih kolumni opisala je kako je porodica hrani, pere i presvlači.
„Sramota me je. Na koje sam grane pala. Kad im to kažem, čujem samo jednu rečenicu – ti si naša.“
Čak ni tada nije ostala samo u sopstvenoj bolesti. Pisala je o preopterećenim medicinskim sestrama i porodicama koje posmatraju kako im bolest odnosi najbliže. Jednu od posljednjih javnih poruka završila je pozivom građanima:
„Izađite na ulice i svim se snagama borite protiv države koja je rak za Hrvatsku.“
NIJE TRAŽILA DA JE SVI VOLE
Vedrana Rudan nije pokušavala da bude umjerena, dopadljiva ni prihvatljiva svima. Njeno pisanje često je bilo nepravedno, namjerno pretjerano i napisano tako da izazove udar. Upravo zato nije bilo moguće čitati je usput.
Ona je psovkom rušila lažnu pristojnost, humorom se branila od straha, a lično iskustvo pretvarala u optužnicu protiv društva. Pisala je o nacionalizmu dok je bio najglasniji, o Crkvi kada je kritika Crkve donosila otkaz, o nasilju u porodici prije nego što je ta tema postala dio svakodnevnog javnog govora i o smrti onda kada joj se sasvim približila.
I do kraja je ostala dosljedna sebi. Nije željela oproštaj ispunjen suzama, velike riječi ni predstavu o hrabroj borbi.
Željela je samo da njen odlazak bude shvaćen kao prelazak tamo gdje više nema signala.
