“Basta mi i śeme po kamenju da rasturim, zakletvu da otćutim čekajući da cvasti…”
U ovim stihovima iz zbirke „Neproklijalo śeme“, koja će uskoro stići pred čitaoce, možda je najbolje sažeta suština stvaralaštva Bojane Joksimović. U njoj sažeta, a detaljno opisana u romanima „Poznaćeš me po ćutanju i po stisku hladne ruke” i „A – kao vazduh”. Novinarka, bibliotekarka i književnica, već godinama strpljivo sije riječi po kamenitom tlu čuvajući ih od zaborava, njegujući arhaični govor, porodične priče i vrijednosti koje savremeni život sve češće potiskuje na margine.
Njeni romani nisu samo književna djela, već svojevrsne riznice jezika, uspomena i sudbina običnih ljudi. Kroz likove žena sa sjevera Crne Gore, kroz ćutanja koja govore više od riječi i kroz pejzaže koji mirišu na đedovinu, Bojana čitaocima vraća ono što se danas najlakše gubi, osjećaj pripadnosti.
Iako je diplomirala političke nauke, Bojana kaže da njeno pisanje prvenstveno izvire iz đedovine i onoga što nosi u krvi.
„Fakultet me naučio kako društvo funkcioniše i đe škripi, ali u knjigama bježim od teorije. Rad među policama doživljavam kao svakodnevni susret sa precima i živom riječju koja čeka da se izgovori naglas“, kaže ona.
U njenim djelima centralno mjesto zauzimaju korijeni, porodica, tuga i sudbine običnih ljudi, a posebno crnogorske žene, „vječito razapete između sopstvenih snova i onoga što tradicija od nje ište“.
Kroz romane o Nedi i Zorji, Bojana je ispisala priče o ljubavi, odricanju, odlascima i ženskoj snazi, ali i sačuvala autentični govor sjevera Crne Gore.
PISANJE KAO OGOLJENJE
Put do prve objavljene knjige nije bio lak. Godinama je, kaže, u tišini vagala svaku riječ i pitala se da li je dorasla pričama koje nosi u sebi.
„Svaka stranica je bila čupanje iz sopstvene utrobe“, priznaje.
Kada je prvi put uzela svoju knjigu u ruke, osjećaj nije bio olakšanje, već, kako kaže, „nekakva jeza od sopstvenoga ogoljenja“.
„Djelo više nije samo tvoje, no svačije. No, činjenica je da je bolje kad je svačije, nego ničije.“
U njenim knjigama granica između stvarnosti i fikcije gotovo da ne postoji. Svaki lom, svako ćutanje i svaka emocija nose trag ličnog iskustva ili sudbina ljudi koje je tokom života slušala i pamtila.
„Moje knjige jesu fikcija po imenima, ali svaki lom i svako ćutanje mojih junaka je proživljeno.“
KADA ČITAOCI PREPOZNAJU SEBE
Posebno mjesto u njenom stvaralaštvu zauzimaju susreti sa čitaocima. Najviše je diraju spontani susreti van književnih večeri, kada joj ljudi prilaze na ulici i govore o njenim likovima kao da su dio njihove porodice.
„Pritrče i zagrle me kao rod najrođeniji. Pretresaju sa mnom likove i predjele kao da su i sami tamo odrasli“, priča Bojana.
Takve reakcije, priznaje, nije očekivala.
„Nijesam očekivala da će ljudi moje knjige doživjeti toliko lično, kao dio sopstvene porodične istorije.“
KNJIGA KAO ZAKLON OD BRZOG SVIJETA
Govoreći o savremenom i izazovima koje donose društvene mreže, Bojana smatra da problem nije samo kod mladih, već u cijelom društvu koje je izgubilo naviku da sluša kako tišinu, tako i duga kazivanja.
„Knjiga se ne voli iz obaveze, nego iz potrebe da nađemo zaklon od te iste tehnologije koja nas troši“, kaže ona.
Vjeruje da samo iskrena i ogoljena riječ može vratiti čitaoce knjigama.
„Tek kad među koricama prepoznamo sopstvenu potištenost, rane ili korijene shvatićemo da nam nijedan ekran ne može dati onaj mir i odgovore koje nosi pisana riječ.“
NOVI STIHOVI I NOVI ROMAN
Bojana ne miruje ni kada je riječ o novim projektima. Njena zbirka poezije „Neproklijalo śeme“ biće objavljena ove jeseni.
„Sve što je u tim stihovima prećutano, sada je otkoštano i biće prepušteno čitaocima“, najavljuje.
Istovremeno radi i na novom romanu, pažljivo gradeći priču, baš onako kako je gradila i sve prethodne, polako, strpljivo i s dubokim poštovanjem prema riječima.
„Nijesam se previse zalećela, ali volim kad se malo poizmaknem da vidim kako raste ono što stvaram.”
Jer, kako pokazuje njeno stvaralaštvo, postoje ljudi koji ne pišu samo knjige. Oni čuvaju jezik, pamte zaboravljene izraze i kroz priče ostavljaju trag jednog vremena, ljudi i predjela da ne iščeznu. Bojana Joksimović upravo je jedna od njih.
