Dok se nakon smrti Ratka Mladića dio regiona ponovo suočava sa nacionalističkom histerijom i veličanjem osobe pravosnažno osuđene za genocid i druge ratne zločine, imena oficira koji su početkom devedesetih odbili da služe ratnoj politici ostaju na marginama javnog pamćenja.
Crna Gora takve ljude ima. Kontraadmiral Krsto Đurović protivio se napadu na Dubrovnik, a Vladimir Barović oduzeo je sebi život odbijajući da naredi razaranje hrvatskih gradova. Njihove odluke nijesu promijenile tok rata, ali su pokazale da je i u vremenu opšte ratne histerije postojao izbor.
O Krstu Đuroviću za Rmedia govori Cetinjanin Vladislav Vanja Popović, advokat koji živi na Kipru i Đurovićev bliski rođak.
„Moj otac i moja majka bili su u komunikaciji sa porodicom Đurović jer je Krstova majka od Popovića. Posjećivali su se u Kotoru i vodili su mene kao dijete. Nijesam sa Krstom neposredno razgovarao jer je razlika u godinama bila velika, ali sam preko porodice bio upoznat sa onim što se događalo“, rekao je Popović za portal Rmedia.
Majka Krsta Đurovića je Aleksandra, kćerka Rista Popovića sa Cetinja, koji je bio ministar unutrašnjih poslova i ministar finansija u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori. Na svim papirnim perperima, nekadašnjoj crnogorskoj valuti je njegov potpis.Nakon prisajedinjenja Crne Gore Srbiji Krstov đed je bio jedan od organizatora Božićnog ustanka. Zbog toga je bio osuđen na zatvorsku kaznu.
DOK SAM JA KOMANDANT, NIJEDNA GRANATA NEĆE PASTI NA DUBROVNIK
U septembru 1991. godine već je bilo jasno da se JNA priprema za vojnu operaciju na dubrovačkom području. Dok su iz Crne Gore stizale poruke o navodnoj opasnosti od „30.000 ustaša“, a rezervisti mobilisani za pohod koji će vlast nazvati „ratom za mir“, Đurović je zauzeo drugačiji stav koji je saopštio na sastancima u Skupštini opštine Kotor.
Tadašnji gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić kasnije je svjedočio da mu je Đurović, tokom njihovog posljednjeg susreta u septembru 1991, rekao: „Dok sam ja komandant, možete biti sigurni da nijedna granata na Dubrovnik neće pasti.“
Poljanić je o tom susretu i okolnostima Đurovićeve smrti govorio i pred Haškim tribunalom, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću.
Đurović je u to vrijeme bio na čelu Vojnopomorskog sektora Boka. Nije pristao da vojsku kojom komanduje usmjeri protiv grada i ljudi sa kojima je dijelio isti životni prostor.
„Ostao je veličanstveni Krsto Đurović, koji je osvijetlio obraz svojoj porodici i našem bratstvu“, kaže Popović.
SMRT OKO KOJE VIŠE OD TRI DECENIJE POSTOJE PITANJA
Krsto Đurović (61) poginuo je 5. oktobra 1991. godine, samo nekoliko dana nakon početka napada na dubrovačko područje. Helikopter „gazela“ u kojem se nalazio srušio se kod konavoskog sela Popovići, u blizini Ćilipa.
Prema tadašnjoj verziji vojnog vrha, helikopter je pogođen vatrom hrvatskih snaga. Hrvatska strana je to negirala, dok su svjedočenja savremenika, medijske istrage i okolnosti pada otvorili sumnje u zvanično objašnjenje.
Poljanić je pred Haškim tribunalom tvrdio da Đurovića nijesu ubile hrvatske snage, ali je precizirao da ne tvrdi da je JNA pucala na sopstveni helikopter. Prema ranijem pisanju „Vijesti“, zvanična vojna istraga o padu nikada nije pokrenuta, iako se helikopter srušio na području koje su u tom trenutku kontrolisale snage JNA i crnogorski rezervisti. Nakon Đurovićeve smrti ratna dejstva prema Dubrovniku i njegovom zaleđu su intenzivirana.
POSTOJE OČEVICI, IMA PROSTORA ZA ISTRAGU
Popović smatra da bi morala biti ispitana i uloga tadašnjih službi sa obje strane, kao i politički kontekst u kojem se raspad zajedničke države pretvarao u rat.
„Bilo bi interesantno da se neko ozbiljno pozabavi time i raskrinka ono što se stvarno dogodilo, uključujući prljavu ulogu službi, i sa naše i sa hrvatske strane. I jedni i drugi imali su zadatak, od Miloševića i Tuđmana, da izazovu što veću mržnju kako bi se dokazalo da je zajednički život u budućnosti nemoguć“, tvrdi Popović.
On smatra da, uprkos vremenu koje je prošlo, još postoji prostor da se sprovede istraga o okolnostima Đurovićeve smrti.
„Sigurno postoji. Postoje živi očevici i, ako država krene u tom pravcu, oni će morati da kažu šta znaju, jer nijesu svi bili saglasni sa tim. Bilo je mnogo ljudi koji su imali slično ili isto mišljenje kao veliki admiral Krsto Đurović, ali nijesu mogli da dođu do izražaja. Osim toga, plašili su se da ne završe isto kao on“, vjeruje Popović.
Sumnje da je Đurović uklonjen zato što je predstavljao prepreku planiranoj vojnoj operaciji nikada nijesu dobile pravosudnu potvrdu.
ĐUROVIĆ I BAROVIĆ JOŠ NIJESU DIO ŠKOLSKIH UDŽBENIKA
Samo šest dana prije Đurovićeve pogibije, 29. septembra 1991. godine, kontraadmiral Vladimir Barović izvršio je samoubistvo na Visu.
Barović je odbio da naredi granatiranje hrvatskih primorskih gradova. U oproštajnom pismu naveo je da je agresija suprotna crnogorskom shvatanju časti i poručio da „Crnogorci ne mogu ratovati protiv naroda koji im ništa nije skrivio“.
Za Popovića, odnos države prema Đuroviću i Baroviću pokazuje koliko je Crna Gora dugo zanemarivala ljude koji su u najtežem trenutku sačuvali vojničku i ljudsku čast.
„To su veliki ljudi koji ni ulicu nemaju u Crnoj Gori, a pogledajte ko sve ima ulice“, rekao je Popović.
Barović je tek 2016. godine posthumno odlikovan Ordenom za hrabrost. U Hrvatskoj je 2023. proglašen počasnim građaninom Pule, dok je na Visu godinu ranije postavljena spomen-ploča sa dijelom njegovog oproštajnog pisma. U Crnoj Gori njegovo ime i dalje nije dio školskih udžbenika, niti mu je podignut spomenikmemorijal.
Ni Đurovićevo ime decenijama nije imalo odgovarajuće mjesto u zvaničnom sjećanju. Tek 2025. godine odlučeno je da jedna ulica na Cetinju ponese njegovo ime.
Popović kaže da ne razumije one koji slave nekoga poput Ratka Mladića.
„Ko god može da slavi Mladića, ja ne znam šta je sa tim ljudima. Mislim da je to bolest. Da ne govorim koliko je to odsustvo morala. Govorimo o zločincu koji je pravosnažno osuđen u Hagu“, rekao je Popović.
