Koliko smo zaista bezbjedni kada svakodnevno kupujemo hranu? Da li klimatske promjene mijenjaju mapu bolesti životinja i koliko je Crna Gora spremna da odgovori na nove rizike? Milan Rogošić, doktor veterinarske medicine i doskorašnji VD pomoćnika direktora Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove, objašnjava za portal Rmedia kako funkcioniše sistem koji svakodnevno štiti građane, od farme do trpeze.
Koliko građani u Crnoj Gori zaista mogu biti sigurni u ono što svakodnevno kupuju i jedu? Šta je ono što javnost najčešće ne vidi, a dešava se “iza kulisa” kontrola?
Sa aspekta veterinarske struke i onoga što doktori veterinarske medicine u ovom polju rade, mogu reći da je prvo pravilo da nulti rizik ne postoji.
Međutim, postoje zakonodavni okviri, planovi službenih kontrola i pojedinačna ekspertiza koji skupa djeluju u pravcu smanjenje rizika na onaj mogući minimum. Ono što možemo garantovati, jeste da sve što je kontrolisano, jeste sigurno i podobno za upotrebu i konzumaciju.
Ono što javnost najčešće ne vidi zapravo jeste sistem koji funkcioniše po principu od „farme do trpeze“. Dakle kontrole koje se sprovode se vrše od početka samog uzgoja, pa sve do finalnog proizvoda, uključujući i finalni proizvod, a i sve korake u tom lancu, poput transporta, pregleda životinja u depou klanice, kontrole mesa na liniji klanja, itd… U ovom lancu veoma važnu ulogu igraju svi veterinari, počevši od privatnog sektora, preko veterinarske inspekcije, do centralne službe Uprave.
Takođe, veoma važan aspekt kontrola u Crnoj Gori, kao uvozno zavisnoj zemlji, jesu i granične kontrole. Za sada, osam graničnih prelaza u Crnoj Gori ima veterinarsku kontrolu kada je u pitanu uvoz živih životinja i proizvoda životnjskog porijekla.
Kada bi sve ovo objedinili, rekao bih da ono što se dešava „iza kulisa“ kontrole je jedan kontinuitet suočavanja sa različitim problemima, počevši od polja zaraznih bolesti, sprečavanja pojave, otkrivanja, suzbijanja i iskorjenjivanja, preko proizvodnih problema, garancija kvaliteta, pa sve do komercijalnog dijela prekogranične trgovine i prodajnih i uslužnih objekata.
Klimatske promjene donose nove izazove i u veterinarstvu. Da li se u Crnoj Gori već suočavamo sa bolestima životinja koje ranije nisu bile karakteristične za naše područje?
Tako je. Klimatske promjene neminovno utiču na to da uslovi pogoduju nekim bolestima i uzročnicima koji u ranijem periodu nisu bili najidealniji za njihov opstanak i širenje. Kada na to dodamo sve veće kretanje ljudi, životinja i roba, lako je rješiva jednačina kojom se dobija zaključak da mnoge nove opasnosti vrebaju.
Tako se, recimo, do prije 15 godina, afrička kuga svinja učila kao prilično egzotična bolest, a sada je već više godina imamo endemski prisutnu u regionu. Takođe, u nekim ranijim periodima, za naše prostore egzotične bolesti su bile i plavi jezik i kvrgava koža goveda, koje su u poslednjih desetak godina pojavljivale u Crnoj Gori i regionu, pa smo tako imali epizootije kvrgave kože i plavog jezika 2016. godine, a plavi jezik je imao masovniju pojavu u Crnoj Gori i u 2025.
Ono što je naročito značajno za praćenje, sa epizootiološkog i epidemiološkog stanovišta jesu takozvane vektorske bolesti, odnosno bolesti koje se prenose insektima i za koje insekti služe kao rezervoari, a čije se migracije sve lakše dešavaju poslednjih godina, a usljed klimatskih promjena i prilagođavanje na nove teritorije je lakše.
Pa je stoga, potrebno obraćati pažnju na bolesti poput groznice zapadnog Nila (za koju su u prethodnim godinama zabilježeni i humani slučajevi u regionu), groznice Rift doline, i slične infektivne bolesti koje su se nakada činile zaista daleko.
Koji su trenutno najveći izazovi sa kojima se suočava Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove i šta su prioriteti u narednom periodu?
Najveći izazov definitivno jesu limitiranost kapaciteta sa aspekta spremnosti na ispunjenje svih svojih obaveza, kako redovnih, tako i onih u okviru pregovaračkog poglavlja 12 i pristupa Evropskoj uniji. Sam pristup Evropskoj uniji nameće strožija pravila, veće zahtjeve i potrebe za dodatnim jačanjima kapaciteta koji su i sada veoma deficitarni.
Prioriteti svakako ostaju sprovođenje programa monitoringa, otkrivanje rizika po javno zdravlje i ekonomiju države i obračunavanje sa istima, kao i harmonizacija legislative sa evropskom, zatvaranje poglavlja 12 i institucionalno osposobljavanje da se ispoštuju i sprovedu sve obaveze koje ulazak u Evropsku Uniju nameće.
Napominjem, deficitarnost kadra nije vezana striktno za evropske integracije, već za otpimalno funkcionasanje službe i ispunjavanje svih radnih obaveza u okviru iste.
Koliko digitalizacija i nove tehnologije mijenjaju način na koji se kontrolišu hrana, zdravlje životinja i fitosanitarni sistem? Može li vještačka inteligencija postati saveznik veterinarske struke?
Definitivno da je digitalizacija važna, kako bi se procesi u radu ubrzavali i na taj način više vremena posvećivalo onom užem, stručnom i konkretnom dijelu posla.
Što se tiče vještačke inteligencije, smatram da je perspektiva u budućnosti zaista beskonačna, ali da trenutno treba biti veoma oprezan sa njom, te se primarno oslanjati na ličnu ekspertizu, intiuciju i iskustvo, naročito kada su opipljive struke poput veterinarske u pitanju.
U budućnosti, pretpostavljam da će biti važan i značaj saveznik za veliki broj stvari i izazova, a sada, smatram da iako često biva od pomoći, da upotrebi treba pristupati sa oprezom i strogom kontrolom svega napisanog, predloženog i iniciranog od strane nje.
Takođe, kao što rekoh, intuicija, empatija i praktično iskustvo su nešto što vještačka inteligencija teško da može reprodukovati, a u situacijama u kojima se mi često nalazimo, to najčešće budu upravo najvažnije stvari, pored poznavanja materija i postojeće ekspertize.
Posljednjih godina sve više ljudi odlučuje da ima kućne ljubimce. Koje su najčešće greške vlasnika kada je riječ o zdravlju i dobrobiti pasa i mačaka?
Prije svega, greška je kada ljudi nisu sasvim sigurni i spremni da preduzmu odgovornost za drugo živo biće. U takvim okolnostima, velika je vjerovatnoća da će ono uskoro postati obaveza i opterećenje i završiti napušteno i ugroženo.
Druga krucijalna greška u postupanju prema životinjama jeste nerazumijevanje da i one dokazano mogu da pate i imaju osjećanja poput tuge, bola, sreće, zadovoljstva, itd…
Često se to nerazumijevanje upravo gleda u vezivanju psa 24h/7 na kratkom lancu, hranjenja hljebom i vodom, nedostatka pažnje i animacije te jedinke, kao i onim ekstremnijim slučajevima, kada su životinje zapravo samo sredstva sticanja materijalne koristi, poput treniranja pasa za borbe, neprofesionalnih odgajivačnica koje ih koriste za reprodukciju do iznemoglosti, čovjeka koji tuče kravu koja ga hrani, ili onoga koji usmrti zaštićenu vrstu.
Kao možda treću najveću grešku, a koja se može povezati sa prve dvije, jeste nepružanje veterinarske njege životinji za koju ste odgovorni, u vidu sprovođenja preventivnih vakcinacija, redovnih kontrola i odlazaka kod veterinara u slučaju promjena zdravstvenog stanja.
Kada biste morali da izdvojite jednu poruku koju bi svaki građanin trebalo da usvoji kada je riječ o odgovornom odnosu prema životinjama, koja bi to bila?
Kada uzmete životinju, vi postajete cio njihov svijet. Zato ih tretirajte onako kako biste željeli da vaš svijet tretira vas. I budite humani prema napuštenim životinjama, njihov svijet je neko već jednom srušio.
Šta Vas je kroz profesionalni put najviše naučilo o odnosu čovjeka prema životinjama i koliko taj odnos govori o jednom društvu?
Do sada sam naučio da su pravila tu da nametnu okvir, ali bez empatije i edukacije, represija sama po sebi ne znači puno i rješava sporadične slučajeve. Zato moramo djelovati edukativno, tražiti što više načina da utičemo na svijest mladih i novih naraštaja, kako odnos prema životinjama ne bi bio negativan ili usiljeno neutralan, već razumno i empatično naklonjen.
Odnos prema žviotinjama zapravo govori sve o jednom društvu. Empatija prema slabijima i onima koji zavise od nas, jedan je od indikatora civilizovanosti i svijesti svakog društva.
