Preduzetnica Snježana Kpruner (Köpruner), koja u Travniku i Prozoru-Rami u Bosni i Hercegovini vodi kompanije za proizvodnju preciznih mašina sa 700 zaposlenih, upozorila je na opasnosti ekonomije koja se temelji na rentiranju, a zanemaruje proizvodnju.
“To su sve simptomi neke bolesti. Kod nas dolazi do velike devastacije intelektualnog prostora. Gubitkom znanja vam pada intelektualni kapacitet. On je osnova da možete da gradite moral i etiku, a nakon toga je estetika.To je osnov od kojeg bi trebalo krenuti, a toga kod nas je jednostavno nestalo. Mi nikad nismo bolje živjeli. A nikad nismo bolje živjeli zato što prodajemo djedovinu i živimo od nerada. To nije u redu. Tercijalne djelatnosti nam trebaju, ali bez primarnih ne možemo ići u budućnost koja će nam donijeti prosperitet i koja će intelektualne potencijalne naših ljudi podstaknuti da se što brže izgradi ova zemlja”, rekla je Kpruner juče u emisiji Nedjeljom u 2 na HRT-u.
Ona je odrasla u Zadru i iksustvo u privredi sticala u Njemačkoj, 20 godina.
“Kako će mladi čovjek biti CNC operater ili operater robota ako to kod nas nema gdje vidjeti. Bruto društveni proizvod koji je previše zavisi od turizma je veliki rizik jer nije stabilan. Potrebno je više uložiti u znanje i cijeniti to znanje”, ocijenila je Kpruner.
Obnavljamo fasade umjesto da ulažemo u proizvodnju
Ona smatra da danas izgraditi industriju, koja je u ex Jugoslaviji bila na mnogo večem nivou početkom 90-tih nego u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj koje su danas daleko iznad nas, znači krenuti od nule i ulagati u elementarna znanja: “Poslodavci ne mogu sami ako država ne uradi nešto, to su prevelika ulaganja. Mi onbnavljamo fasade umjesto da bazu napravimo iz koje ćemo graditi sve ostalo. Taj segment nedostaje. U BiH ima mnogo više proizvodnih djelatnosti u metalnoj industriji, tamo ih je preko 40.000 radnika, u tekstilnoj i kožarskoj ih je oko 30.000. BiH ima odlične poslodavce, ali se za njih ne zna”.
Rođena u Benkovcu, Snježana Köpruner odrasla je u Zadru, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a karijeru započela kao razvojna inženjerka u Bagatu. Nakon magistriranja sredinom 80-ih odlazi u Njemačku, gdje se specijalizovala za analize tržišta i troškova.
Radeći u Njemačkoj na projektima kojima se povećavala konkurentnost, stupila je u kontakt s ljudima iz Bosne i Hercegovine koji su tražili posao. Osjetila je, kaže, snažnu potrebu da im pomogne. Nakon što im je osigurala prve poslove, kompanija je ušla u proces privatizacije. Njemački Messer, koji je iskazao interes, na kraju je odustao, a radnici su se ponovo našli u neizvjesnosti i obratili se njoj.
“Njihova borba za opstanak nekako je uticala na mene. Tada nijesam imala vlasničke udjele u firmi u kojoj sam radila pa sam počela nagovarati vlasnike. Na kraju sam uspjela i kompanija je privatizovana 2004. godine. Tada je imala 52 zaposlena i 400.000 eura godišnjeg prihoda, a danas smo došli na više od 700 radnika i prihod od oko 35 miliona eura. To se možda ne čini puno, ali u metalnoj industriji i poslu kojim se bavimo, to je prilično složeno i teško”, izjavila je.
Njena firma proizvodi djelove za njemačke, austrijske i švajcarske kompanije, a komponente se ugrađuju u bagere, alatne mašine i mašine za pakovanje. Krajnji kupci su svjetske kompanije poput Liebherra, Groba i DMG Morija. Kompanija posluje u Travniku i Prozoru-Rami, a prosječna plata je nešto viša od 2000 konvertibilnih maraka, što je osjetno iznad prosjeka u Federaciji BiH. “Plate su kod nas veće za 30 do 40 odsto od prosjeka Federacije. A ako gledamo samo naš sektor, mislim da smo barem 50 odsto bolje plaćeni”, rekla je.
Vrtić već radi, gradi stanove za radnike
Köpruner je prepoznatljiva po posebnom odnosu prema radnicima i brizi za njihove uslove. U sklopu fabrike u Travniku izgradila je i vrtić za djecu zaposlenih. Objasnila je kako je na početku ključnu ulogu imao njen suprug Austrijanac, koji je 2010. postao direktor. U prvom obraćanju radnicima rekao je da mu je glavni cilj da ljudi rado dolaze na posao, što je nju iznenadilo. Kasnije joj je pojasnio da to znači da su uslovi rada, uključujući plate, dobri i da sistem funkcioniše, a taj princip i danas smatra važnim.
“Jedne godine rodilo nam se 29 djece. Vidimo to kad se dijele paketići za Novu godinu i Božić. Pomislila sam, imamo toliko mladih ljudi, prosječna starost u Travniku je 33, a u Rami 27 godina, svi su u reproduktivnoj fazi i sigurno će im trebati vrtići. Zgradu koju smo planirali za stanove radnicima pretvorili smo u vrtić. Tamo ide 63 djece i mislim da je taj vrtić primjeran za cijelu okolicu”, izjavila je. Cijena vrtića je 400 maraka, pri čemu njeni zaposleni plaćaju 25 odsto, a samohrani roditelji ne plaćaju ništa.
Iako je prvobitna zgrada prenamijenjena, kompanija i dalje planira stambeni projekat. Krajem 2022. kupljeno je zemljište i izrađen projekat za stambeno naselje. Insistira, kaže, na izmjenama jer ne želi apartmansko naselje, već funkcionalan kvart za život. Očekuje da bi radovi mogli početi do kraja godine.
“Stanovi se grade za mlade ljude koji ili ne mogu naći posao ili nemaju dovoljne plate pa odlaze u Njemačku kako bi uštedjeli i vratili se tek u starosti. Moja je ideja da napravimo projekat u kojem bi oni ostali ovdje i odmah živjeli u svom stanu, bez plaćanja velikih stanarina. Mislim da je ideja izvrsna, interes je velik i zato jedva čekam da počnemo”, rekla je. Model predviđa dugoročni najam na deset godina, tokom kojeg bi stanari otplaćivali stan, a sve uplate bi se uračunale u konačnu cijenu. Odluke o kriterijumima donose se u saradnji sa Savjetom radnika.
Čuveni Bagat danas u jadnom stanju
Kao Zadranka, Kpruner je pomagala kolegama iz bivšeg Bagata i SAS-a, nekadašnjih industrijskih giganata koji su se bavili proizvodnjom šivaćih mašina, preciznih mašina i alata. Ističe da su domaći inženjeri i radnici tada bili u svjetskom vrhu mašinogradnje. Ponovna posjeta nekadašnjim industrijskim pogonima duboko ju je razočarala.
“Vidjela sam Bagat u jadnom stanju, a kolege su mi rekle da se tamo planiraju graditi stanovi. Tu zgradu, koju je projektovao naš akademik Nikola Bašić, sve je rađeno po svjetskim standardima. Vidjela sam i novu zanatsku školu i pitala se gdje će ta djeca raditi. Savjest mi nije dopustila da ćutim i ne kažem ljudima: ‘Dajte, pogledajte što se događa, uradite nešto’. Bili smo industrijska nacija, u samom vrhu tehnologije, a sada ćemo dopustiti da se zaboravi da je to ikada postojalo”, kazala je.
Upozorila je na devastaciju znanja i industrije, navodeći primjer hidroelektrane u Rami koja je krajem 60-ih izgrađena isključivo domaćim znanjem. Danas je, smatra, takvo nešto nezamislivo. “Stalno mi smeta što svi govore kako su mladi nesposobni. Imam izuzetno dobro iskustvo s mladim ljudima. U Travniku postoji društvo za robotizaciju, momci koji su bili deveti na svjetskom prvenstvu u Šangaju. To je potencijal kojem moramo omogućiti razvoj, u školstvo postavljati najbolje profesore, a ne one po političkoj funkciji. Trebamo graditi meritokratsko društvo”.
Nikad nije bilo više vjere, a manje morala i više petica, a manje znanja
Kpruner smatra da je obrazovanje u ozbiljnom padu i u BiH i u Hrvatskoj. Zbog problema u praksi, u njenoj su firmi počeli testirati znanje kandidata i uočili zabrinjavajuće nedostatke, od fakultetskog gradiva do osnovnoškolske matematike. “Profesori na državnim univerzitetima našli su se u situaciji da nemaju studenata jer svi idu da kupe diplome. Onda gledam roditelje kako potcjenjuju sopstvenu djecu kupujući im diplome, umjesto da vjeruju da oni to mogu naučiti. Isto je i u osnovnim školama, gdje se maltretiraju nastavnici radi boljih ocjena. Za mene je to katastrofalno. To znači da ne vjerujete da vaše dijete može savladati gradivo osnovne škole”.
Dodala je da zbog toga i profesori na državnim fakultetima snižavaju kriterijume kako bi njihove katedre opstale. “Imate haos u cijelom sistemu i to je potcjenjivanje tih mladih ljudi”, zaključila je, dodavši da je obrazovni sistem zastario i da razmatraju izgradnju sopstvene škole kako bi djeci omogućili savremenije obrazovanje.
Prema njenim rijelima, frustrira i to što ne proizvodimo dovoljno hrane da bismo se mogli prehraniti.
“U Njemačkoj najbolje firme su uglavnom zadužbine. Onda vidite kolika je motivacija radnika da ne rade za vlasnika koji kupuje jahte nego ulaže u svoje mjesto. U tom smjeru vidim svoju komapniju. Tako tvornica u Rami treba da svu dobit ostavi u Rami, da se razvija, a dio da ide u socijalne projekte. Da dođu naša djeca da rade i da povećamo i ntelektualčni kapacitet prostora”, naglasila je Kpruner.
Ona je ocijenila da “nikad nije bilo više vjere, a manje morala i više petica, a manje znanja”.
