Tetovaža za mnoge djeluje kao estetika, trend ili prolazna odluka, ali iza svijeta mastila i mašinica, bola i povjerenja, nastaju razgovori koji mnogo više liče na terapiju nego na običan termin za tetoviranje.
Jovana je majka dva dječaka, žena koja i dalje sa osmijehom govori o svom suprugu, veliki ljubitelj životinja i neko ko, uprkos godinama rada sa ljudima i njihovim najdubljim emocijama, nije izgubio nježnost, ni empatiju. Upravo o tome otvoreno govori ova tattoo majstorica koja je godinama gradila svoje mjesto na domaćoj sceni, u industriji koja je dugo važila za „muški svijet“.
Iza karaktera Jovane Bujišić, ljubiteljima tetovaža poznatije kao Žiška, krije se ogromna snaga žene koja je godinama gradila svoje mjesto u tattoo industriji, rušeći predrasude i dokazujući da talenat, posvećenost i odnos prema ljudima nemaju pol.
Iako danas iza sebe ima ozbiljno iskustvo i prepoznatljiv rad, priznaje da put nije bio ni jednostavan ni lak.
„Iskreno, bilo mi je preteško. Makar na našem tržištu. Kada sam počela nije bila naročito velika konkurencija pa mi je to možda olakšalo, ali danas je ženi mnogo teže da stvori ozbiljnu i stalnu klijentelu, naročito za velike projekte“, kaže ona.
Posebno pamti komentare koji su joj ostali kao simbol predrasuda sa kojima se susretala.
„Dešavalo mi se da mi ljudi kažu da ne mogu da se tetoviraju kod mene jer je nelogično da žena može da istetovira jednako dobro kao muškarac“, priča Žiška.
„Kao da treba da se fizikališe pa kako će žena iscijepati deset metara drva. Mada bih se i tu usudila brk u brk sa momčinama. Daj tu sjekiru da vidiš nešto“, dodaje.
TATTOO MAJSTOR JE PSIHOLOG, TERAPEUT I PRODAVAC POVJERENJA
Iza svakog tetoviranja, kaže, mnogo je više psihologije nego što ljudi misle. „Tattoo majstor je psiholog, dizajner, prodavac, terapeut, zanatlija, pa onda umjetnik“, objašnjava.
Klijenti često dolaze nesigurni, ne znaju šta žele ili ih je strah da će napraviti grešku.
„Potrebno je da vodite razgovor, pročitate nesigurnost, postavite granice i prodate povjerenje. Mislim da mnogo dobrih crtača ne opstane u ovom poslu prvenstveno jer ne znaju sa ljudima.“
Kaže da joj se često dešava da klijente čak i odgovori od tetoviranja ako osjeti da nisu sigurni u svoju odluku. „Kad osjetim nesigurnost, a vidim da nije do dizajna, trudim se da ih ubijedim da još razmisle.“
LJUDI DOLAZE SA PRIČAMA KOJE NIJESU REKLI NIKOME
Tetovaže su često mnogo više od ukrasa na tijelu. Posebno emotivne situacije, priznaje, ostavljaju trag i na njoj.
„Memorijalne tetovaže su najteže. Tetoviranje tako važnih uspomena za klijenta je veoma emotivan trenutak i stvarno je teško ostati ravnodušan.“
Dodaje da je posebno pogodi kada joj ljudi ukažu povjerenje da upravo ona uradi nešto što za njih ima ogromnu emocionalnu vrijednost. „Uvijek sam ganuta kada mene izaberu da izvedem tako važan detalj.“
TIJELO KAO „PLATNO“, A NE NESAVRŠENOST
Kroz godine rada promijenio se i njen pogled na tijelo i nesigurnosti koje ljudi nose. „Ožiljke, strije, asimetrije i nesavršenosti vidim samo kao oblik i mjesto za rad.“
Često, kaže, klijenti mrze djelove svog tijela koje ona vidi kao „idealan kanvas“ za određeni motiv.
Bez obzira na novac, postoje granice preko kojih ne prelazi. „Nikakve okultne simbole ne radim. Hoćete li listu? Ne znam imamo li mjesta“, kaže uz osmijeh.
A kada bi ljude koji se tetoviraju morala opisati jednom rečenicom?
„Najčešće su to ljudi kojima se nešto sviđa i žele da izgleda dobro. Njih bih opisala kao zavisnike od kratkotrajnog skoka dopamina koji donosi ova trajna promjena.“
