Svako vrijeme ima svoje junake, ne one koji se nameću, već one koji se dogode. Tiho, gotovo neprimjetno, a više nego dovoljno snažno da nas podsjete na sve ono što smo usput zaboravili. Zato pitanje nije ko je Jakov Jozinović, već zašto nam je bio potreban, baš takav kakav jeste.
U moru mladih koji neumorno pokušavaju da liče jedni na druge, Jakov djeluje kao neko ko nikada nije imao potrebu da pripada rulji. Kao da nosi ono starinsko, danas gotovo iščezlo kućno vaspitanje, tiho poštovanje prema ljudima, toplinu u pogledu i blagost u načinu na koji postoji među drugima.
Generacije koje danas ulaze u dvadesete odrastale su u vremenu buke, ubrzanosti i opsesivne potrebe da se bude viđen. U takvom svijetu lako je postati kopija, još jedan profil, još jedan glas koji se gubi u beskonačnom nizu istosti. Individualnost se sve češće doživljava kao teret, a iskrenost kao slabost.
Zato nas iznenadi kada se pojavi neko ko ne pristaje na ta pravila. Ne zato što se bori protiv njih već zato što ih jednostavno ne priznaje. Jakov nas, tim dječački “ludim”, a istovremeno nježnim i iskrenim stavom, podsjeća da je moguće biti drugačiji bez potrebe da to dokazuješ. Da mladost ne mora biti galama bez smisla, niti ironija bez osjećaja.
Takve pojave su rijetke, ali su važne. Ne zato što mijenjaju svijet, već zato što nas podsjećaju da svijet može biti drugačiji. Jakov nije idol, on je podsjetnik na to da skromnost još postoji, da dobrota ne traži odobravanje, da postoji i drugačiji put. Neki bi rekli teži, Jakov, sasvim legitimno misli lakši, jer sve osobine kojima za sada predstavlja sebe i porodicu iz koje dolazi su, na kraju dana, jedini put koji je ispravan. I da karakter, kada je istinski, ne mora da viče da bi bio primijećen. Jer u vremenu u kojem svi pokušavaju da budu nešto, najrjeđe je ostati svoj.
Jakove, volimo što si tu.
