Kada se godinama prije 30. avgusta 2020. tražila formula za nužne političke promjene sistema koji je kreirao bolesnu vezu države i mafije, ispostavilo se da je ona jednostavna. Samo što je jednostavna rješenja očigledno najteže sprovesti u ambijentu u kojem opozicione partije imaju u stvari isti model djelovanja kao oni koje bi da svrgnu – država je tu da služi njima, a ne oni njoj.
Formula je glasila – sve teme koje nas dijele, od nacionalnog osjećaja do jezika, crkve i državnih simbola, skloniti u stranu i djelovati zajedno da bi se riješili problemi koji su svima zajednički. To je značilo da je prvo potrebno zaustaviti razarajuću korupciju i organizovani kriminal, uspostaviti temelje vladavine prava i ozdraviti ekonomiju. Samim tim povećali bi životni standard, ojačali socijalnu politiku i revitalizovali zdravstvo i prosvjetu. Nakon toga, otvorite sve moguće teme, pa će izbori reći da li je i šta potrebno mijenjati na planu tzv. identiteskih pitanja.
Ali, to nije lako. Jer, potrebno je baviti se problemom, razvijati kadrovske potencijale, raditi analize, konsultovati stručnu literaturu, tražiti pouke iz uporednih iskustava. To samo po sebi znači i da oni bez dubinskog obrazovanja treba da mnoge uloge prepuste onima koji su pošteno stekli diplome.
Zato je formula za stvaranje normalnog i uređenog društva ostala samo ideja. Bivša svemoćna partija je pala 2020. zbog svoje kardinalne greške da započne konačni obračun sa Srpskom pravoslavnom crkvom koju je sama snažila skoro tri decenije, a čelnici najvećeg dijela partija koje su postale vlast su slavili.
Odmah su dali gas njima dražoj formuli za ispiranje mozga i stvaranje fanatičnih sljedbenika – spašavanje srpstva, jezika, vraćanje kapele, himne, zastave… Da Crnu Goru urede po svojojj mjeri i tuđoj želji.
Jer, tako je lakše. Samo se traži da si dovoljno bestidan da uvlačiš društvo u propast stalnih tenzija i “sudbonosnih” sukoba. Izazivati emocije, varati, podmetati… Kao DPS u predvečerje svog sloma. Zašto muku mučiti sa inflacijom, modelom za oduzimanje imovine stečene kriminalom, itd, kada je za partiju korisnije da se junače i izmišljaju neprijatelje.
Jedna od simboličkih pobjeda bila bi im uvođenje trobojke kao “narodne zastave”, što je prošle sedmice predložila Demokratska narodna partija (DNP). Nije ušla ta tema na dnevni red sjednice parlamenta jer je vladajući PES bio uzdržan. Protiv je bilo dvoje njihovih poslanika – Seid Hadžić i Tonći Janović, dvije manje članice vladajuće koalicije – Bošnjačka stranka (BS) i Albanski forum (AF), kao i opoziciona Demokratska partija socijalista (DPS).
Za su bili vladajuće Nova srpska demokratije (NSD), Demokrate i Socijalistička narodna partija (SNP).
Od ovog društva, kojim pod selektorskom palicom Srpske pravoslavne crkve na terenu suštinski komanduju Andrija Mandić i Milan Knežević, jedva se distancirao PES premijera Spajića, uz obrazloženje da je put u EU sada prioritet. Za svaki slučaj, jedna od njihovih poslanica objašnjavala je kako se Spajić “srpski orjentiše”.
Tako je manevar Milana Kneževića da svoju DNP učini vodećom srpskom strankom, poslije Rezolucije o Jasenovcu prije dvije godine, potvrdio da su “nacionalna” pitanja najvažnija i za čelnike Demorata. Krenuli su prije malo više od 10 godina sasvim drugačije, sa parolom “pobjede, a ne podjele”. Danas, podrška njima je isto što i podrška Kneževiću, Mandiću i Dariju Vranešu. Ideološki, većina sadašnje prve postave PES-a je tu negdje, samo što je njihova kalkulacija da će više profitirati pričom o brzom ulasku u EU.
Takvu kalkulaciju im mrse oni koje su isturili u prve redove, koji često ne razumiju ni gdje su krenuli ni što su rekli. Najnovije promišljanje udarne pesnice PES-a Jelene Nedović je da privatni mediji ne rade za državu “nego ko zna koga”. Đukanović je u vrijeme svoje svemoći nezavisne novinare nazivao “pacovima”, a nezavisne medije “medijskom mafijom”. Nedovićka se ne opterećuje metaforama, ali je poruka ista. I to baš u trenutku kada Crna Gora treba da zatvori pregovaračka poglavlja od kojih je ono koje se tiče slobode medija ključno.
Dužnost političara u normalnim državama je da rješavaju probleme. U Crnoj Gori je njihov domet da ih još više otežaju. Sami su to izabrali pa će odgovor na to može li Crna Gora biti normalna dati oni koji biraju njih. Može im valjati to što “evropejci” svakodnevno pokazuju svoje pravo lice. Dariovo.
