Masovni turizam ne mijenja samo izgled Kotora, već i njegove stanovnike, koji se navikavaju na gužvu, buku, saobraćajni haos i probleme u funkcionisanju grada, umjesto da se udruže i od nadležnih zahtijevaju promjene, ocijenila je Jelena Vukasović iz Zelenog tima Kotora.
Ona upozorava da Kotorani više ne nastupaju kao zajednica sposobna da jasno artikuliše svoje potrebe i izvrši pritisak na institucije, dok se kvalitet svakodnevnog života pogoršava.
„Masovni turizam mijenja građane tako što mu se oni potpuno prilagođavaju. Klimaju glavom, postaju pomirljiviji i više ne postojimo kao grupa koja u određenom trenutku može postati kritična masa. Ne postojimo kao politički glas koji zastupa interese građana i građanki Kotora. Sve stvari koje su nam nekada bile nezamislive sada su više nego zamislive“, kaže Vukasović za portal Rmedia.
Zeleni tim Kotora je volonterska grupa koja okuplja predstavnike javnog, civilnog i privatnog sektora s ciljem uspostavljanja Kotora kao održive zelene destinacije. Njegove aktivnosti usmjerene su na upravljanje održivim turizmom, zaštitu kulturne i prirodne baštine i otvaranje javnog dijaloga o budućnosti grada.
Prva javna aktivnost tima bila je panel-diskusija „Grad koji mijenjamo ili grad koji gubimo?“, organizovana u saradnji sa MANS-om i NVO Naša akcija. Centralno pitanje bilo je kako sačuvati Kotor kao grad za život, a ne samo kao kulisu turističke potrošnje.
NEKADA JE POSTOJAO RED
Vukasović objašnjava da promjena vidljiva u nestajanju pravila po kojima je zajednica nekada funkcionisala.
„Recimo, buka je danas prihvatljiva i zamisliva. Nekada smo u zgradama u kojima sam živjela imali pravila. Od jedan do pet poslije podne nijesi smio ni da progovoriš glasno. Ako se djeca igraju, govorilo im se da budu tiha jer neko spava“, prisjeća se ona.
Postojao je, kako kaže, red koji je određivao i najjednostavnije svakodnevne odnose među ljudima.
„Tačno se znalo kada se može doći kod nekoga, kada se može pozvoniti, kada se može pozvati telefonom i kada se izlazi vani. Prosto je postojao nekakav red. Sada smo naučili da su kolone turista svuda oko nas, klimamo glavom, sliježemo ramenima i to je to“, ukazuje Vukasović.
Takvo prihvatanje svega što turizam donosi, bez obzira na posljedice, za nju predstavlja jedan od najvećih problema savremenog Kotora.
„To je Kotor danas. Čini mi se da ne postojimo kao politička grupacija koja je spremna da artikuliše svoje potrebe. Toga me je strah, ali mi se, po svemu, čini da je tako“, kaže ona.
ILI ĆEMO MIJENJATI GRAD ILI ĆEMO GA IZGUBITI
Upravo je odnos građana prema promjenama bio jedna od tema panel-diskusije Zelenog tima Kotora.
„Pomenuli smo da se nekako gubimo. Tema je bila ili ćemo mijenjati grad ili ćemo ga izgubiti. Opšti utisak bio je da ga ubrzano gubimo zato što nijesmo spremni da ga mijenjamo“, navodi Vukasović.
Smatra da su se stanovnici navikli na komfor: “Nijesmo spremni da izađemo iz zone komfora i kažemo – ja sam protiv, ovo ne može ovako. Ovo sam vam do sada dopuštao, ali više neću. Zato postoji mnogo razloga za zabrinutost“.
Kotor se već godinama suočava sa posljedicama masovnog turizma. U danima kada u zaliv uplovi više velikih kruzera, hiljade putnika u kratkom periodu dolaze u grad čije su ulice, saobraćajnice i infrastruktura prostorno ograničene. To stvara gužve u Starom gradu i višesatne saobraćajne zastoje duž jedine glavne saobraćajnice kroz zaliv.
KOME ZAPRAVO KORISTI NOVAC OD TURIZMA
Vukasović smatra da se, uz priču o turističkim rekordima i prihodima, mora postaviti pitanje koristi koju od njih imaju ljudi koji tokom cijele godine žive u Kotoru.
„Postavlja se pitanje čemu nama služi novac od turizma. Da li se taj novac koristi da bismo mi, kao građani i građanke Kotora, živjeli bolje? Da li mi živimo bolje? Da li su naše potrebe bolje zadovoljene? Ja mislim da nijesu“, ističe ona.
Kao jedan od najočiglednijih primjera navodi saobraćaj, koji je tokom turističke sezone postao svakodnevni problem stanovnika.
„Pogledajte saobraćaj i na šta on liči. Čak je i kulturna ponuda, koju Kotor zaista ima, dovedena u pitanje zbog gužve i saobraćaja“, kaže Vukasović.
Prekomjeran broj posjetilaca, dodaje, ne ugrožava samo život lokalnog stanovništva, već i iskustvo turista zbog kojih se takav model razvoja opravdava.
„Da li je ovo što nudimo turistima najbolje što Kotor može da ponudi? Mislim da nije. Čak i oni koji su došli sa namjerom da obiđu kulturnu baštinu i sve ono što Kotor ima možda to ne mogu da ostvare u ovakvim okolnostima“, smatra ona.
Ako je cilj turizma da gradu i njegovim stanovnicima donese bolji život, Vukasović kaže da taj cilj nije ostvaren.
„Ako se turizmom bavimo da bismo zaradili novac, a taj novac zatim iskoristili da svima bude bolje, moram reći da nije svima bolje. Nama u Kotoru nije bolje“, poručuje ona.
Koristi od sadašnjeg modela turističkog razvoja, prema njenim riječima, nijesu ravnomjerno raspoređene.
„Bolje je vlasnicima hotela i onima koji drže glisere. Njima se sve to dopada dok god država ne reguliše važna pitanja, odnosno dok god se postojeća pravila ne poštuju“, kaže Vukasović.
Među pitanjima koja bi morala biti jasno uređena navodi brzinu plovila, njihov broj, rute i vrijeme u kojem mogu saobraćati zalivom.
„Mora se znati kojom brzinom gliser može da prođe, koliko glisera može biti, u kojem terminu i kuda mogu prolaziti. To su veoma važna pitanja“, naglašava ona.
Razgovor o održivom turizmu zato se, smatra Vukasović, ne može završiti na broju noćenja, izletnika ili kruzera. On mora obuhvatiti posljedice koje intenzivan pomorski i turistički saobraćaj ostavlja na ljude i prirodu.
„Ko štiti ribare? Ko štiti ribu? Ko štiti živi svijet? Ko su ljudi koji se time bave i da li smo uradili sve što smo mogli“, pita Vukasović.
KOTORANI NE POZNAJU PRIRODNU BAŠTINU SVOG GRADA
Osim zaštite kulturne baštine, Vukasović ukazuje i na potrebu da stanovnici bolje upoznaju prirodne vrijednosti Boke, uključujući njen osjetljivi morski ekosistem.
„Ko od nas zna da kod Risna imamo korale? Mi uopšte nijesmo naučeni da poznajemo specifičnosti ekosistema u kojem živimo. Tome nas nije naučila ni škola ni društvo“, navodi ona.
Smatra da bi obrazovni sistem morao učenicima omogućiti da upoznaju sredinu u kojoj odrastaju, jer je poznavanje grada prvi preduslov za njegovo razumijevanje i zaštitu.
„Moramo znati osnovne stvari o gradu u kojem živimo da bismo ga razumjeli, a onda možda i voljeli. Možemo ga i ne voljeti, to je manje važno, ali moramo da ga poznajemo. To je obaveza prosvjete, a mi to u Kotoru nemamo“, kaže Vukasović.
Upoznavanje lokalne kulturne i prirodne baštine sada uglavnom zavisi od ličnog angažmana pojedinih nastavnika.
„Sve se svodi na dobru volju nekog profesora. Govorimo o kulturnoj, ali i o prirodnoj baštini. Za ekološku državu, koja je proglašena prije 35 godina, bilo bi elementarno i pristojno da školski program bude postavljen tako da mladi upoznaju prostor u kojem žive“, smatra ona.
DUBROVNIK OGRANIČIO KRUZERE I VEĆ LAKŠE DIŠE
Problemi sa kojima se suočava Kotor nijesu jedinstveni. Slična pitanja godinama su otvarana u Dubrovniku, Veneciji, Valeti i drugim evropskim gradovima koji pokušavaju da uspostave ravnotežu između turističkih prihoda i prava stanovnika na normalan život.
„Ova pitanja koja danas postavljamo prethodno su postavljali u Dubrovniku, Veneciji i Valeti. Rješenja koja su oni primijenili moguća su i kod nas“, ocjenjuje Vukasović.
Kao primjer navodi Dubrovnik, koji je uveo ograničenja broja kruzera i njihovih putnika kako bi smanjio pritisak na istorijsko jezgro grada.
„Dubrovnik je ograničio broj kruzera koji mogu da uđu u grad i to već daje rezultate. Već se lakše diše. I mi bismo voljeli da nam ne dolazi po pet kruzera dnevno“, poručuje ona.
Naglašava da problem nije u samom dolasku kruzera i turista, već u tome što grad nema dovoljno uređen sistem njihovog prihvata i kretanja.
„Nama nije sporno da oni dođu, ali je sporno kako će turisti biti prevezeni u Stari grad i možemo li da odgovorimo na njihove potrebe“, kaže Vukasović.
U STAROM GRADU JE BUKVALNO NEMOGUĆ ŽIVOT
Veliki broj posjetilaca u uskim ulicama istorijskog jezgra ne ostavlja dovoljno prostora za svakodnevni život stanovnika.
„Ja sam svakog dana na poslu u Starom gradu i vjerujte mi da je tamo život bukvalno nemoguć“, navodi Vukasović, koja je zaposlena u OJU „Muzeji“ Kotor.
Posebno zabrinjava položaj malobrojnih građana koji još žive unutar gradskih zidina.
„Ne znam ni kako ono malo preostalog stanovništva Starog grada ovdje živi. Nemaju prodavnice niti mogućnost da praktično priđu automobilima kada nešto treba unijeti ili iznijeti. U Starom gradu postoji stotinu problema“, kaže ona.
Istovremeno, ne vidi dovoljno konkretnih mjera kojima bi lokalna uprava podstakla građane da ostanu u istorijskom jezgru.
„Ne znam kakve mjere stimulacije postoje da ljudi ostanu, budući da imaju probleme sa parkingom i sa svim i svačim“, dodaje Vukasović.
GRAĐANI MORAJU DA SE UDRUŽUJU
Rješenje vidi u snažnijem građanskom povezivanju i zajedničkom djelovanju prema svim nivoima vlasti.
„Što se mene tiče, građani moraju da se udružuju. Svakoj vlasti već nije prijatno ako vidi da je nas desetoro stalo da razgovara, makar o vremenu ili fudbalu. Odmah podignu obrvu i pitaju se zbog čega se udružujemo“, kaže Vukasović.
Neformalni razgovor građana, kako objašnjava, može prerasti u organizovano djelovanje i zahtjev da institucije rješavaju konkretne probleme.
„Ako smo se danas udružili da razgovaramo, možemo se sjutra udružiti i da vidimo kako da izvršimo pritisak na lokalnu vlast i druge nivoe vlasti i skrenemo pažnju na ono što svakodnevno živimo“, navodi ona.
Građani, prema njenim riječima, ne moraju samo kritikovati, već mogu institucijama ponuditi konkretna rješenja.
„Ako je problem iznošenje smeća iz Starog grada, a mi imamo dobar predlog, zašto ga ne bismo kandidovali? Zašto ne bismo razgovarali o tome da Luka Kotor mora drugačije da posluje ili da komunalne službe moraju pronaći drugačije načine rada“, kaže Vukasović.
Kao primjer raskoraka između prihoda od turizma i kvaliteta života građana navodi aktuelnu krizu u vodosnabdijevanju.
Stanovnici naselja od Dobrote do Risna već sedmicama iz vodovodne mreže dobijaju vodu sa povećanim salinitetom, koja nije za piće. Zbog problema na izvorištima Tabačina i Orahovac uvedene su cisterne sa pitkom vodom na više lokacija.
„Mi nemamo pitku vodu, a imamo Regionalni vodovod. Zato me zanima šta se tu dešava“, kaže Vukasović.
Ona smatra da problemi sa saobraćajem, bukom, vodom, otpadom i nestankom svakodnevnog života iz Starog grada nijesu odvojene pojave, već posljedice modela razvoja u kojem se potrebe turizma stavljaju ispred potreba lokalnog stanovništva.
