Subotom, čim svane, buvlja pijaca u Beču postaje neobično pristanište. Sa svih strana pristižu prodavci – njih oko 400 – i polako „iskrcavaju“ svoju robu. Do 15 sati – što prodaju, prodaju – jer tada zvono s katedrale oglašava „fajront“. Na tezgama ima svega, ali najviše – graje. Ona se razliježe između štandova, miješa s cjenkanjem, smijehom i dozivanjem. Pijaca se nadima, diše kao kakav živi stvor.
Na pijačnom kantaru mjere se grami vinila, stare ploče Marlen Ditrih, komadi crnih dirki klavira na kom je svirao Mocartov rođak i jastučnica gdje je lijepu glavu odmarala princeza Sisi.
Ali meni je za oko zapala „gospa“! Tako je porcelansku figuru nazvala mala, crnpurasta prodavačica. Niti djevojčica niti žena, podsjećala je na mačku koja se umiljava dok ne ostvari svoj naum.
“To je gospa, dragi gospodine. Gos-pa. Samo 30 eura za Vas”, kazala je, vidjevši da zainteresovano dodirujem rubove figure.
“Ali nema ruku?”, rekoh.
“Da, nema lijevu ruku”, nije se dala zbuniti”, zbog toga Vam je dajem za 25”.
“Uzmite je”, i tutnu mi „gospu“ u šake.
Bila je to elegantna porculanska figura mlade žene, vitke i izdužene siluete, obučene u dugu, usku haljinu koja se blago širila pri dnu. Haljina je bila jednostavna i glatka, bez ukrasa, što je dodatno isticalo njenu profinjenu, gotovo eteričnu pojavu. Lice joj je bilo nježno, s blagim rumenilom na obrazima i naglašenim usnama. Duga kosa padala joj je niz leđa.
Desna ruka podignuta prema licu, kao da šalje poljubac nevidljivom sagovorniku. Lijeve ruke ne bješe. Sestra olovnog vojnika, prođe mi kroz glavu.
“To ona Vama šalje poljubac”, kaza mazno prodavačica.
“Skup joj je poljubac”, rekoh i vratih figuru na mjesto.
“Ne znate Vi šta je ova gospa sve prošla da bi stigla dovde”.
I tada mi je žena-djevojčica ispričala priču o bogatoj porodici sa Istoka, o tetki koja je u svojoj palati imala mnoge dragocjenosti, o tome kako je vjerenik toj njenoj tetki poklonio gospu da je čuva. Ubrzo je pošao u rat i ništa više o njemu nije čula. Kada je neprijatelj došao pred njihovu kuću, tetka je spavala. Plamen je počeo prvo lagano da pucketa, a onda da „guta“ dio po dio velike kuće.
Tada je sa vitrine, sama od sebe, pala gospa. Tetku je to trglo iz sna. Vidjela je omiljenu figuru na podu i pored nje odlomljenu porculansku ruku. Navukla je nešto na sebe, uzela gospu i izletjela iz kuće. Uglavnom, spasila se. Ali su morali svi da bježe na Zapad. Porodica sada živi ovdje, u Beču, vrlo siromašno. Zato prodaju stvari koje su ponijeli sa sobom.
“Eto, gospa je ovdje i čeka da je kupite, fini gospodine, a nama danas podarite koru hljeba”.
“Je li ti se tetka udavala?”, upitah.
“Nije nikad. Još se nada da će se onaj njen vratiti iz rata”.
Nasmijao sam se, a onda rekao:
“Kupiću gospu, ali pod uslovom da mi kažeš jesi li sve ovo izmislila”.
Gledala me ispitivački. Ako prizna, možda ću se okrenuti i otići. Ipak je rizikovala.
“Jesam”.
Dao sam joj 30 eura. Upakovala je figuru u papir i htjela da mi vrati ostatak novca.
“U redu je. Zadrži kusur”.
Inače, ove kineske figure koštaju pet eura. Već sam vidio iste takve „gospe“ na štandovima buvlje pijace. Ipak, ova je jedina bez ruke. Dvije su stvari tu bile dragocjene: ruka koje nema i priča o tome kako ju je izgubila.
