Glumac i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore, Branko Ilić, svoj identitet izvan umjetnosti opisuje jednostavno, ali slojevito, kao čovjeka, „mornara i moreplovca“. U njegovom poimanju svijeta, život je otvoreno more puno iznenađenja, ali samo za one koji su spremni da ostanu otvoreni za nove ideje i iskustva.
U razgovoru za Rmedia, Ilić govori o životnim iskustvima koja su ga oblikovala, o umjetnosti koja se stalno preispituje, ali i o ličnim vrijednostima koje ne mijenja vrijeme.
NE POSTOJE PORAZI, SAMO LEKCIJE
Govoreći o djetinjstvu, Ilić ne izdvaja jedan trenutak kao presudan, već ističe da su neki događaji tek prekretnice u širem životnom toku. Ističe da je rat ostavio snažan trag u njegovom okruženju i životima mnogih ljudi. „Mislim da nisam dozvolio da na mene utiče u toj mjeri da bi mi život obojio. Nerado ga se sjećam svakako.“
Na pitanje o najvećoj životnoj radosti, odgovor je kratak i nedvosmislen, porodica.
Slično jednostavno, ali filozofski, govori i o porazima.
„Porazi su bili mnogi dok nisam shvatio da poraz ne postoji. Samo lekcije. Od tada sve su pobjede sa naravoučenijima.”
MOGU DA BUDEM SVE
Kao ključni trenutak koji je odredio njegov put, Ilić izdvaja prijemni ispit na Fakultetu dramskih umjetnosti. „Ne bih bio ova osoba da nisam glumac“, kaže on, dodajući da mu je gluma otvorila mogućnost da „bude sve“. Ističe da je, bez tog trenutka pitanje kakav bi njegov životni pravac uopšte bio.
Za Ilića, stvaranje nije ni bijeg ni privilegija: “Stvaranje je potreba i odgovornost, bez prvog nema uživanja, bez drugog nema kvaliteta.”
Kada govori o završetku umjetničkog djela, Ilić odbacuje ideju konačnosti. „Pa uvijek ima prostora za dovršavanje. Naša umjetnost je takva da svaki put nastaje iznova. Kada publika prihvati i kada se sa kolegama osjetim dobro na sceni.”
POTURENA MODERNOST
Govoreći o savremenoj umjetničkoj sceni, sagovornik Rmedie postavlja suštinsko pitanje, šta zapravo znači „savremeno“. „Ako je to svevremena umjetnost koja korespondira sa današnjicom bez silovanja i natege onda to shvatam kao savremenu umjetnost. Svašta se danas potura kao savremeno, uglavnom loše stvari.”
Slično kritički posmatra i muzičku scenu i dominantne trendove, ističući da su „Bitlsi, Queen i Elvis bili nešto čega danas nema ni blizu“, a možda kako kaže, stari.
Na pitanje da li je danas teže biti autentičan, Ilić odgovara da svaki čovjek nosi svoje breme. Autentičnost, prema njegovom mišljenju, ne zavisi od vremena, već od lične dosljednosti: „Kada si ličan, bez obzira na okolnosti, tada si autentičan“.
Iako se trudi da život posmatra kroz iskustvo, Ilić otvoreno kaže da ga najviše plaši rat. Mir, s druge strane, pronalazi u moru.
Na kraju, Ilić odbacuje potrebu za javnim pamćenjem. Ne želi, kaže, da ga pamte svi, samo oni najbliži. „Kao dobrog oca, muža, brata i sina. To mi je dovoljno“, ističe on, dodajući da ostatak prepušta tuđoj percepciji, kakva god ona bila.
