Crna Gora danas bilježi ekonomski rast, ali pitanje koje se sve češće postavlja jeste, da li taj rast zaista znači razvoj. Ekonomski analitičar, Mirza Mulešković, upozorava da je crnogorska ekonomija i dalje duboko zavisna od turizma, uvoza i tržišta nekretnina, dok proizvodnja i izvoz ostaju na zabrinjavajuće niskom nivou.
„Crna Gora je mala i otvorena ekonomija sa značajnim potencijalima, ali i izraženim strukturnim slabostima. Posljednjih godina bilježimo relativno snažan rast, prije svega zahvaljujući turizmu, potrošnji i prilivu kapitala, ali taj rast nije dovoljno diverzifikovan i zato nije dugoročno održiv“, objašnjava Mulešković.
Kako navodi, ključni problem je činjenica da država gotovo sve što troši – uvozi, dok veoma malo proizvodi i izvozi.
Najbolji pokazatelj toga je podatak da je pokrivenost uvoza izvozom pala na svega 12,8 odsto.
„To praktično znači da Crna Gora skoro da i ne proizvodi ništa. Takav model može funkcionisati dok postoji snažan priliv novca kroz turizam ili strane investicije, ali dugoročno nije održiv. Kada imate veliki uvoz, a mali izvoz, većina novca izlazi iz zemlje, dok se samo mali dio vraća“, ističe on.
Prema riječima Muleškovića, upravo je pandemija COVID-19 pokazala koliko je ovakav model ranjiv, kada je Crna Gora zabilježila jedan od najvećih padova BDP-a upravo zbog prevelike oslonjenosti na turizam i potrošnju.
TRI REFORME BEZ KOJIH NEMA OZBILJNE EKONOMIJE
Mulešković smatra da su tri ključne reforme hitno potrebne. Prva je reindustrijalizacija kroz jasnu industrijsku politiku i identifikaciju sektora sa izvoznim potencijalom, koje država mora sistemski podržati kroz subvencije, pristup kapitalu i brže procedure.
Druga je reforma poslovnog ambijenta i pravosuđa. „Investitori traže pravnu sigurnost, efikasnu administraciju i predvidiv poreski sistem. To je osnova svake ozbiljne ekonomije“, kaže on.
Treća ključna oblast su ulaganja u infrastrukturu i ljudski kapital. „Bez kvalitetne logistike, energetike i stručne radne snage nema konkurentne proizvodnje. Infrastruktura je i dalje jedna od najvećih kočnica razvoja, a dodatni problem je nedostatak radne snage i nedovoljno razvijene vještine“, upozorava Mulešković.
KAPITAL IDE TAMO GDJE JE NAJLAKŠE
Govoreći o investicijama, Mulešković ističe da kapital u Crnoj Gori dominantno ide u nekretnine i turizam, jer su prinosi brzi, a rizik relativno nizak.
„To je kratkoročno dobro, ali dugoročno ne stvara održiv rast. Da bi investitori ulagali u proizvodnju, država mora promijeniti odnos rizika i koristi“, navodi on.
To podrazumijeva poreske podsticaje za proizvodne investicije, povoljne kredite, industrijske zone sa infrastrukturom i dugoročnu regulatornu stabilnost.
Posebno naglašava važnost malih i srednjih preduzeća, koja su u mnogim uspješnim državama osnova izvozne ekonomije.
„Subvencije ne smiju biti široke i političke, već strogo vezane za rezultate, nova radna mjesta, izvoz, tehnološki nivo proizvodnje i domaću dodatu vrijednost“, kaže Mulešković.
IZVOZIMO SIROVINU, UVOZIMO PROFIT
Jedan od najočiglednijih primjera loše ekonomske politike vidi u drvnoj industriji.
„Decenijama izvozimo sirovu drvnu građu, a uvozimo gotov namještaj. To znači da izvozimo jeftino, a uvozimo skupo. Izvozimo resurse i rad, a uvozimo profit“, objašnjava on.
Rješenje, kaže, nije samo zabrana izvoza sirovine, već stvaranje uslova da domaća drvoprerada postane konkurentna, modernizacija proizvodnje, podrška domaćim proizvođačima, stručne obuke i razvoj distributivne mreže.
Posebno naglašava značaj ovakvih sektora za sjever Crne Gore, jer upravo oni mogu generisati nova radna mjesta i dugoročnu stabilnost.
POLJOPRIVREDA I TURIZAM – VEZA KOJA I DALJE NE POSTOJI
Veliki potencijal za smanjenje uvozne zavisnosti vidi i u poljoprivredi, posebno u proizvodnji voća i povrća, stočarstvu, mljekarstvu, preradi mesa i mliječnih proizvoda, maslinarstvu i organskoj proizvodnji.
Ipak, ključni problem je slaba povezanost poljoprivrede i turizma. „Tokom turističke sezone raste potrošnja hrane, ali veliki dio te tražnje završava kroz uvoz. To znači da domaća proizvodnja nema dovoljan kapacitet, kontinuitet i logistiku da odgovori tržištu“, ističe Mulešković.
Dodaje da Crna Gora ne može konkurisati količinom, ali može kvalitetom. „Naša najveća prednost je kvalitet domaćih proizvoda i upravo na tome moramo graditi strategiju razvoja.“
Zato, zaključuje, poljoprivredna politika mora biti više usmjerena na produktivnost, udruživanje proizvođača, sisteme navodnjavanja, skladištenje i preradu, a manje na kratkoročne i fragmentisane subvencije.
RAST NIJE ISTO ŠTO I RAZVOJ
Mulešković poručuje da članstvo u NATO-u i potencijalni ulazak u Evropsku uniju predstavljaju veliku razvojnu šansu, ali samo ako država sprovede reforme koje se godinama odlažu.
„Samo članstvo neće donijeti benefite ako ne unaprijedimo poslovni ambijent, ne smanjimo troškove, ne reformišemo javnu upravu i ne ojačamo vladavinu prava.“
Njegova poruka je jasna, Crna Gora danas ima rast, ali još nema razvoj. A bez proizvodnje, izvoza i ozbiljne ekonomske strategije, taj rast ostaje samo privremena iluzija.
