Mještani Lovćena očekivali su da će žičara Kotor–Lovćen dovesti više posjetilaca do Ivanovih korita i Cetinja, otvoriti prostor za razvoj lokalnog turizma i donijeti korist ljudima koji žive na planini. Umjesto toga, sadržaji izgrađeni na izlaznoj stanici zadržavaju goste na jednom mjestu, dok veći dio Lovćena i njegovi stanovnici ostaju izvan turističke rute, kaže mještanin Milorad Čavor.
On ističe da stanovnici Lovćena nijesu bili protiv izgradnje žičare. Naprotiv, njen početak rada čekali su sa velikim očekivanjima, vjerujući da će povezivanje Kotora, Lovćena i Cetinja koristiti cijelom prostoru.
„Mi smo se žičari veoma radovali i jedva čekali da počne da radi. Drugačije smo je zamišljali od ovoga što je ona sada. Napravljena je na najljepšem dijelu, odakle se pružaju nevjerovatni pogledi, ali su tamo napravljeni restorani i sadržaji koji, po mom mišljenju, ne pripadaju Lovćenu“, izjavio je Čavor za portal Rmedia.
POSJETIOCI SE SA ŽIČARE VRAĆAJU U KOTOR
Problem vidi u tome što posjetilac, nakon izlaska iz kabine, ne nastavlja prema Ivanovim koritima i Cetinju. Na jednom mjestu dobija pogled, prostor za fotografisanje, restorane i druge sadržaje, poslije čega se žičarom vraća u Kotor.
„Kao pomorac imao sam priliku da obiđem mnogo mjesta, ali takve prizore nijesam vidio nigdje. To su nestvarni pogledi. Čovjek izađe iz kabine, fotografiše se, ruča i vrati se. Ovamo ne dolazi ili dolazi veoma rijetko“, navodi Čavor.
Na lovćenskim putevima, kaže, povremeno se mogu vidjeti organizovane biciklističke ture, ali ni od njih lokalna zajednica nema značajniju korist.
„Viđam kombije albanskih registarskih oznaka koji dovezu ljude i bicikla. Oni se provozaju našim putevima, vrate se i odu. Mislim da žičara, ovako kako je sada organizovana, nije donijela korist mještanima“, tvrdi Čavor.
Mještani su, objašnjava, očekivali drugačiju turističku rutu. Smatrali su da bi prostor kod izlazne stanice trebalo da bude mjesto na kojem će se posjetioci kratko zadržati, uživati u pogledu i fotografisati, a potom nastaviti prema Ivanovim koritima i Cetinju.
„Ako je ideja bila da žičara povezuje Kotor, Lovćen i Cetinje, nas u toj priči nema. Koliko znam, niko nije razgovarao sa mještanima. Nemamo ništa protiv žičare, naprotiv. Ali ako ona šteti Lovćenu i ljudima koji ovdje žive, onda takav način njenog funkcionisanja nije dobar“, poručuje Čavor.
PLANINU SU SAČUVALI MJEŠTANI
Čavor podsjeća da su upravo stanovnici Lovćena decenijama čuvali prostor na kojem se danas razvijaju veliki turistički projekti. Kao primjer navodi selo Dolove, u kojem su ljudi obnovili stare kuće ne narušavajući ambijent.
„Mještani su sačuvali ovu planinu. Dolovi su savršeno uređeno selo. Ljudi su obnovili kuće, a nijesu narušili prostor. Ja sam uložio dosta novca u svoje vjekovno ognjište, jer mi mnogo znači. Obnovio sam ga da bi moji sinovi i unuci u budućnosti ovdje dolazili“, kaže Čavor.
Lovćen, prema njegovim riječima, ima dovoljno potencijala za razvoj turizma od kojeg bi korist imali i stanovnici, ali bi sadržaji morali biti prilagođeni prostoru i tradicionalnoj arhitekturi.
Jedna od mogućnosti bila bi da se mještanima dozvoli postavljanje pažljivo projektovanih privremenih objekata u kojima bi nudili domaće proizvode i druge sadržaje.
„Zašto mještanima ne bi bila pružena prilika da i oni imaju korist od turizma? Moglo bi im se dozvoliti da postave privremene objekte, ali ne bilo kakve. Trebalo bi ih napraviti sa ukusom i u skladu sa ambijentom Lovćena. Ovdje dominira kamen, pa bi kombinacija kamena i drveta bila idealna“, smatra Čavor.
RAZGOVORI SA NACIONALNIM PARKOM JOŠ BEZ EFEKTA
Odnos Nacionalnog parka Lovćen prema stanovnicima okolnih sela, prema Čavorovoj ocjeni, još nije uređen na način koji bi mještanima omogućio da učestvuju u donošenju odluka o prostoru u kojem žive.
„Mještani nemaju mnogo koristi od Nacionalnog parka. Taj odnos nije uređen kako bi trebalo. Situacija je u posljednje vrijeme nešto bolja, ali to još nije dovoljno. Sa mještanima mora više da se razgovara, jer oni imaju mnogo toga da kažu“, navodi Čavor.
Kaže da je prethodnih godina održano više sastanaka na kojima je razgovarano o privremenim objektima, obnovi kuća, održavanju imanja, korišćenju šume i drugim problemima stanovnika Lovćena. Konkretnih rezultata, međutim, nije bilo.
„Svi naši razgovori završavali su se na onome što je izgovoreno za stolom. Nekoliko puta smo dobijali obećanja da će nam biti dozvoljeno postavljanje privremenih objekata, ali do danas od toga nema ništa. Ispada da se sa nama razgovara samo da bi neko mogao da zabilježi da je razgovarao sa mještanima“, kaže Čavor.
Ističe da aktuelna direktorica Nacionalnog parka Lovćen, prema njegovom utisku, pokazuje više razumijevanja za probleme lokalnog stanovništva, ali da konačne odluke ne zavise samo od nje.
„Razgovarali smo sa različitim ljudima koji su zaduženi za uređenje prostora, ali sve te priče ostaju za stolom. Mještani su zbog toga ogorčeni. Mnogo puta smo dobijali obećanja od kojih poslije nije bilo ništa“, navodi Čavor.
Upozorava da bi dugogodišnje ignorisanje problema moglo dovesti do toga da dio stanovnika pokuša da ih rješava bez saglasnosti institucija.
„Na kraju ćemo doći u situaciju da neke stvari uzmemo u svoje ruke, a to ne bi bilo dobro. Mi smo spremni da razgovaramo i svojoj planini želimo sve najbolje, ali ne možemo sami doprinositi njenom očuvanju. Država mora više da se okrene Lovćenu“, poručuje Čavor.
MORA NAM SE OMOGUĆITI PROŠIRENJE STARIH KUĆIŠTA
Poseban problem predstavlja obnova starih kućišta, koja se, prema važećim uslovima, mogu rekonstruisati samo u postojećim gabaritima.
Čavor smatra da takav pristup ne uzima u obzir činjenicu da su objekti građeni u vrijeme kada se na Lovćen dolazilo samo tokom ljetnjih mjeseci.
„Ovo su nekada bili katuni. Ljudi su ovdje izlazili tokom ljeta i ostajali nekoliko mjeseci, jer su zime bile surove. Danas je moguće živjeti ovdje tokom cijele godine. Ja sam u penziji, više ne plovim i praktično cijelu godinu provodim na Lovćenu“, kaže Čavor.
Zbog toga bi, smatra, trebalo omogućiti ograničeno proširenje starih kućišta, uz jasna pravila koja bi zaštitila tradicionalni izgled naselja.
„Ne može se danas normalno živjeti u objektima od 50, 60 ili 70 kvadrata, kolika su nekada bila kućišta. Treba omogućiti bolje uslove za život, ali sve urediti kako valja. Sa mještanima treba otvoreno i korektno razgovarati. Mi smo ovdje bili prije osnivanja Nacionalnog parka. Bez nas ni taj park nema smisla“, naglašava Čavor.
BEZ STOKE LOVĆEN SVE VIŠE ZARASTA
Nekadašnja lovćenska sela imala su hiljade grla stoke, dok danas, prema Čavorovim riječima, gotovo da nema ovaca, krava, koza i konja.
Nestankom stočarstva mijenja se i izgled planine. Livade, pašnjaci i nekadašnji putevi sve više zarastaju, a kroz pojedine djelove već je teško proći.
„Sjećam se da je ovdje bilo na hiljade ovaca, krava i druge stoke. Danas praktično nemamo nijednu ovcu, kravu, kozu ili konja. Priroda sve polako uzima za sebe. Kroz pojedine djelove više se ne može ni proći, jer je sve zaraslo“, upozorava Čavor.
Za razliku od Žabljaka i drugih područja na kojima dio stanovništva i dalje živi od poljoprivrede i stočarstva, Lovćen je gotovo ostao bez tradicionalnih djelatnosti koje su vjekovima oblikovale njegov pejzaž.
Čavor smatra da bi podrška stočarstvu, uz razvoj turizma prilagođenog lokalnom stanovništvu, mogla doprinijeti povratku ljudi i očuvanju prostora.
VODA PROBLEM BROJ JEDAN
Najveća prepreka za život i povratak stanovnika je nedostatak vode. Kuće se uglavnom snabdijevaju iz bistijerni, koje se pune kada ima vode na lokalnim izvorima ili kada padne dovoljno kiše.
„Voda je ovdje problem broj jedan. Imamo izvor sa kojeg se snabdijeva dječje odmaralište. Kada na njemu ima vode, mi koji živimo u blizini napunimo bistijerne i ta voda nam traje dok ponovo ne padne kiša“, objašnjava Čavor.
Na Lovćenu, kako kaže, postoje izvori koje bi trebalo istražiti, urediti i kaptirati, jer sadašnji kapaciteti nijesu dovoljni za postojeće stanovnike, a posebno ne za ljude koji bi željeli da se vrate.
„Sigurno postoji još neki izvor pitke vode. Jedan je u veoma lošem stanju i trebalo bi utvrditi gdje se voda gubi, a zatim je pravilno kaptirati. Čak su i Ivanova korita oronula. Rezervoari su popucali i nijesu čisti“, kaže Čavor.
Mještani su, dodaje, spremni da učestvuju u uređenju izvora i rezervoara, ali takve poslove ne mogu preuzeti bez podrške i saglasnosti nadležnih institucija.
„Ja bih, zajedno sa rođacima i braćom, pomogao da se sve sredi i očisti. Imamo volju, ali ne možemo sami preduzeti takav posao i uzeti stvari u svoje ruke. Potrebno je da se uključe država i nadležne institucije“, zaključuje Čavor.
