Boka je raj na zemlji, zar treba da ga uništimo?

Kotor je prepoznat širom svijeta zato što su ljudi prepoznali njegovu jedinstvenu ljepotu. Ovo je raj na zemlji. Zar treba da ga uništimo, pita predsjednik Udruženja ribara Kotora i poštovalaca tradicionalnog ribanja Bruno Janković.

On je, u razgovoru za Rmedia, upozorio da nekontrolisana gradnja, preveliki broj kruzera i drugih plovila, gliseri koji ne poštuju ograničenja brzine, zagađenje i izostanak kontrole ugrožavaju život u zalivu, riblji fond i vjekovima stvaranu kulturu Boke.

Janković kaže da ribari tokom dana malim barkama gotovo više ne mogu da izađu na more, da se riba zbog buke i zagrijavanja vode povlači, dok turisti sve otvorenije negoduju zbog gužvi, visokih cijena i nemogućnosti da normalno borave u Kotoru.

„Kada počnu širom svijeta da pričaju da je u Kotoru tokom sezone postalo nepodnošljivo, kako ćemo ih vratiti? Mislim da tada više neće biti lijeka“, ocjenjuje Janković.

MUO BEZ RIBARSTVA NE BI OPSTALO

Njegova priča počinje na Mulu, jednom od najstarijih ribarskih mjesta u Boki, u kojem je znanje o moru prenošeno sa generacije na generaciju.

„Sve je počelo od mora i sve je vezano za more. Živimo na moru, tu smo se rodili i odrasli, učili od starih ribara i znamo kako je nekada bilo. Muo je poznat kao jedno od najstarijih ribarskih mjesta na Balkanu. To je zapisano u arhivama Kotora, Biskupije i Crkve. Mjesto bez ribarstva praktično ne bi ni opstalo“, kazao je Janković.

Muljani, objašnjava on, nijesu ribarili samo uz obalu svog mjesta, već širom Boke i Kotorskog zaliva.

„Sačuvani su stari nazivi koji bi se vjerovatno izgubili. Struktura stanovništva se promijenila i mnogo toga je, nažalost, nestalo. Ranije su ljudi koji su dolazili prihvatali ovu kulturu i nastavljali da je žive. U posljednje vrijeme to se događa sve rjeđe“, rekao je Janković.

KAPITAL JAČI OD NAMJERE DA SE PROSTOR SAČUVA

Promjene se, prema njegovim riječima, najbolje vide u prostoru. Nekada su pejzažom Dobrote dominirale stare palate pomorskih porodica i kapetana koji su plovili širom svijeta. Danas se pojedine među njima gotovo ne mogu prepoznati od novih objekata.

Njegova porodica na Mulu živi stotinama godina, a porodična kuća stara je najmanje tri i po vijeka. Prilikom obnove zadržali su njen izvorni izgled, ali takav odnos prema naslijeđu, tvrdi on, postaje sve rjeđi.

„To je devastacija prostora čije će posljedice osjećati sve generacije. Nama preci nijesu ostavili takav prostor. Ko danas može da zaustavi kapital? Izgleda niko. Moglo bi se, ali je kapital očigledno jači od namjere da se prostor sačuva“, rekao je Janković.

On tvrdi da se gradnja nastavlja uprkos zabranama i planskim ograničenjima.

„Uvijek neko ima interes. Nekome je džep mali, pa će morati da stane. Oni sa velikim džepovima pronaći će način da nastave“, kazao je Janković.

RIBARI SE UDRUŽILI JER VIŠE NE MOGU DA ĆUTE

Udruženje ribara Kotora i poštovalaca tradicionalnog ribanja zvanično postoji od 26. novembra prošle godine. Osnovali su ga ribari koji imaju dozvole za mali privredni ribolov, kako bi zajednički govorili o problemima koji traju godinama.

„Male su šanse da ćemo uspjeti nešto veliko da promijenimo, ali nećemo odustati. Tradicija postoji, ali se gazi i gotovo nikoga nije briga za nju“, kaže Janković.

Iako mogu da ribaju i izvan zaliva, članovi udruženja to žele da rade na prostoru kojem pripadaju i na kojem su njihove porodice vjekovima živjele od mora.

Danas se, međutim, od ribarstva ne može opstati.

„Mi smo mali ribari. Ne možemo više da zaštitimo ni sebe i svoje pravo da ribamo. Ako čovjek nema dodatni posao i nije stvorio nešto drugo od čega može da živi, od ribanja ne bi dočekao ni treći dan u mjesecu“, tvrdi Janković.

Tržište je istovremeno preplavljeno jeftinijom ribom iz uzgoja, dok tradicionalno ulovljena divlja riba gubi trku sa cijenama iz velikih farmi.

TURISTI ĆE POČETI DA IZBJEGAVAJU ZALIV

Janković se bavi i turizmom i svakodnevno razgovara sa gostima. Kaže da su njihove prve impresije o Boki izuzetne, ali da oduševljenje često zamijeni nezadovoljstvo uslovima tokom sezone.

„Ogorčeni su jer ne mogu normalno da se kupaju, ne mogu nigdje da odu bez gužve, a cijene divljaju. Sve će to dostići vrhunac, a zatim krenuti silaznom putanjom“, upozorio je on.

Smatra da će nekontrolisani rast trajati sve dok gosti ne počnu u većem broju da odustaju od Kotora.

„Problem nijesu samo gosti. Do tada će prostor biti devastiran. Kada turisti počnu da izbjegavaju zaliv i govore drugima da je ovdje tokom sezone postalo nepodnošljivo, biće kasno“, smatra Janković.

JEDAN INSPEKTOR NA STOTINE GLISERA

Jedan od najvećih problema za ribare predstavlja rast broja glisera čiji vozači, prema riječima Jankovića, često ne poštuju ograničenja brzine.

„Gliseri moraju da plove. Ne možete ih voziti po livadi. Ali zašto u ovom malom zalivu svi moraju da imaju motore od 150, 200 ili 250 konjskih snaga? Nekima je i to malo, pa postave dva motora od po 250 konjskih snaga da bi letjeli“, rekao je Janković.

U dijelu zaliva u kojem je brzina ograničena na šest čvorova, tvrdi on, pojedina plovila kreću se brzinom od 20, 25 ili 30 čvorova.

„Oni tako voze jer nemamo sistem koji će ih kontrolisati. Prema informacijama koje imam, ranije smo imali dva inspektora, a sada je za cijeli zaliv ostao jedan. Šta jedan inspektor može da uradi među 150 ili 200 glisera? Ništa“, kaže Janković.

On naglašava da ribari ne traže zabranu plovidbe niti žele da bilo kome onemoguće da radi i zarađuje.

„Neka zarađuju, treba da zarađuju, ali ne smiju da ugrožavaju druge. Ako taksista mora da izdržava porodicu, da li to znači da treba da vozi 150 kilometara na sat i ugrožava ljude da bi brže stigao i više zaradio? Potrebno je poštovanje. Ne tražimo ništa drugo“, naglašava on.

PLAŠIM SE DA ĆE ME NEKO UBITI GLISEROM

Zbog talasa koje stvaraju brza plovila, ribari malim barkama tokom dana gotovo ne mogu da izađu na more.

„Kada mi dođe kćerka sa unucima, izađemo barkom. Djeca se smiju kada ih talasi prelivaju preko prove jer im je to zabavno. A zapravo je žalosno, jer nas talasi udaraju kao da smo na otvorenom moru“, priča Janković.

Ni noćni izlazak više ne smatra bezbjednim jer pojedini vozači glisera plove bez navigacionih svjetala.

„Više ni uveče ne idem da bacam mreže jer se plašim da će me neko ubiti gliserom. Govorio sam o tome, ali niko nije vjerovao“, ističe on.

Kao upozorenje navodi sudar koji se dogodio tokom Bokeljske noći, kada je gliser, prema njegovim tvrdnjama, bez navigacionih svjetala i pri velikoj brzini udario u drugo plovilo.

„Sreća i hvala Bogu što niko nije poginuo. Dobro je što je udaren veliki gumenjak, koji se odbio. Da su se sudarila dva glisera čvrste konstrukcije, ljudi bi stradali“, tvrdi Janković.

STARI GRAD POSTAO VELIKA SUVENIRNICA

Janković upozorava da današnji razvoj ne smije uništiti ono što je sačuvano kroz vjekove.

„Ne znam šta ćemo ostaviti svojoj djeci. Jasno je da im nećemo ostaviti gotovo ništa. Ostavljaćemo devastiran prostor“, tvrdi Janković.

Stari grad je, prema njegovim riječima, izgubio veliki dio svakodnevnog života i pretvoren je u kulisu za posjetioce.

„Ne znam koliko ljudi danas živi u Starom gradu. Postao je jedna velika suvenirnica, izlog i predstava za turiste. Oni gledaju ono što su hiljadama godina stvarali i ostavljali pomorci i ljudi koji su ovdje živjeli. Šta ćemo im mi ostaviti“, pita Janković.

Stanovnici su, kaže, postali turisti i stranci u sopstvenom gradu.

„Postali smo stranci u gradu koji su nam preci ostavili, i to zbog nečije zarade. Dovoljno je da stanete ovdje i pogledate oko sebe. Sve će vam biti jasno“, rekao je on.

U BAČVU OD 100 LITARA NE MOŽE STATI 500 LITARA VINA

Govoreći o broju kruzera koji dolaze u zaliv, Janković koristi poređenje sa vinogradom i bačvom.

„Ako imate veliki vinograd i proizvodite mnogo vina, morate imati dovoljno velike bačve. Uzalud vam hiljade čokota ako nemate gdje da smjestite vino. Možete li 500 litara vina staviti u bačvu od 100 litara? Ne možete“, kazao je on.

Bokokotorski zaliv ima ograničen prostor i kapacitet koji se ne može širiti u skladu sa željama kompanija i interesima onih koji ugovaraju dolaske brodova.

U 700 METARA MREŽA MANJE OD TRI KILOGRAMA RIBE

Probleme ribara dodatno produbljuje smanjenje ribljeg fonda. Janković kaže da se riba povlači iz djelova zaliva izloženih neprekidnoj buci i intenzivnom saobraćaju.

„Riba je pametna. Kada joj neko područje više ne odgovara, ona se povlači“, rekao je on.

Kao primjer navodi posljednji ozbiljniji pokušaj ribanja, kada je postavio 700 metara različitih mreža.

„U jednoj sam očekivao gambore, ali se nije uhvatio nijedan. Na 150 metara druge mreže uhvatio sam dvije sipe. U ukupno 700 metara mreža nijesam ulovio ni tri kilograma ribe. To je poražavajuće“, kazao je Janković.

Ribari sa profesionalnim dozvolama trebalo bi da mogu da žive od svog rada, ali je to danas gotovo nemoguće.

„Mi od toga ne možemo ni da preživimo. Neko podvodnom puškom ubije oradu od četiri ili pet kilograma, pa kaže da ribe ima. To je druga priča“, rekao je on.

Upozorava i na krivolov i nelegalnu prodaju ulovljene ribe restoranima.

„Mnogi koji love i prodaju ribu restoranima nemaju pravo da to rade. To je ilegalno, ali se događa svuda. Zakoni postoje, samo nema ko da kontroliše njihovu primjenu“, kazao je Janković.

MORE JE TOPLIJE, ALGE ZATVARAJU MREŽE

Na riblji fond utiču i zagrijavanje mora, cvjetanje algi i sve lošiji uslovi za tradicionalni ribolov.

„Mreža u moru izgleda kao zid. More je toplije, alge se hvataju za njena okca i potpuno ih zatvaraju. Riba onda neće da ulazi“, objasnio je Janković.

Najavio je da će sa prijateljima koji imaju profesionalne i podvodne kamere snimiti postavljanje i podizanje mreža, kako bi javnosti pokazao stvarno stanje.

Kada je riječ o kruzerima, Janković ne prihvata tvrdnju da za svako zagađenje treba optuživati velike brodske kompanije. Kada se prilikom podizanja sidra more zamuti, objašnjava, najčešće je riječ o mulju sa dna, a ne o ispuštanju otpada.

„Velike kompanije sebi ne bi dozvolile da otvoreno ispumpavaju otpad ili bacaju smeće. U nekim slučajevima one više čuvaju ovaj prostor nego mi, jer znaju njegovu vrijednost“, kazao je Janković.

Dio odgovornosti pripisuje lokalnom stanovništvu koje otpad baca direktno u more.

„Neko baci kese smeća ispred svoje kuće, a onda ih bura donese do mog mandraća i tiradura na kojem su moji preci pravili barke. Taj tiradur je jedan od najstarijih u Boki“, rekao je on.

TENDERI ZAGAĐUJU ZALIV I STVARAJU NESNOSNU BUKU

Poseban problem predstavljaju tenderi kojima se putnici prevoze sa kruzera do obale.

„Oni imaju izduvne gasove, voze na dizel, vidi se dim, a na površini mora ostaju tragovi goriva. Istovremeno stvaraju nesnosnu buku“, kazao je Janković.

Ljudi koji rone, prema njegovim riječima, potvrđuju da je buka tih plovila pod vodom nepodnošljiva.

„To zvuči kao da tenk cijeli dan prolazi putem. Ne možete zatvoriti škure da biste se zaštitili. Sve tutnji kroz kuću. I to bi trebalo da trpimo“, rekao je on.

Janković smatra da rješenja postoje, ali je potrebno da nadležni priznaju da zaliv ne može podnijeti neograničen rast broja brodova i putnika.

„Zna se ko ugovara dolazak brodova. Već se hvale da će ih sljedeće godine biti još više. Ali može li zaliv to da podnese? Ne može ni današnji broj, a kamoli veći u budućnosti“, upozorio je on.

KOTOR NEMA OD ČEGA DA ŽIVI OSIM OD TURIZMA

Janković ne zagovara zabranu turizma i dolazaka kruzera. Podsjeća da je Kotor nekada imao Jugooceaniju, Jugopetrol, Rivijeru, Gumaru, Jadran Perast, Ljekobilje Risan i druga preduzeća koja više ne postoje.

„Industrija je uništena. Nemamo od čega da živimo osim od turizma. Potrebno nam je da ljudi dolaze, da nas vide i da možemo da zaradimo“, rekao je Janković.

Ali činjenica da Kotor zavisi od turizma, smatra on, ne znači da treba prihvatiti neograničeno iskorišćavanje zaliva.

„Ako imate kuću, vi određujete pravila života u njoj. Ne određuje ih neko spolja. Mnogi gradovi u svijetu zabranili su ili ograničili dolazak kruzera. Mi ne treba sve da zabranimo, ali moramo znati koliko ovaj prostor može da podnese“, zaključio je Janković.