Ako bi se politika svela na skeč, Milan Knežević bi bez dileme bio premijer. Pošto odavno i u parlamentu i van njega izvodi predstavu koja podsjeća na nadmetanje doskočicama ispred seoske prodavnice, ne bi imao konkurenciju. Njegova nevolja je što politika nije skeč i što svaki potez ima svoje posljedice.
Rezultat Kneževićeve najnovije avanture će biti da će svoju stranku, nakon što je svojim servilnim odnosom pretvorio u kućnog ljubimca Aleksandra Vučića, nepovratno dovesti na marginu političke pozornice. Postaće nepoželjni čak i za Mandićevu Novu srpsku demokratiju, pa će mu kao saveznici ostati nekoliko izgubljenih avanturista koji dosadnom bukom terorišu javnost.
Kada mu nije prošla ideja da trobojka postane narodna zastava, Knežević je prošle sedmice lansirao inicijativu kojom se traži da Vlada Crne Gore povuče odluku o priznanju Kosova iz oktobra 2008. Isto je pokušao 2023, ali bez uspjeha jer nije imao za to podršku Mandića.
Najavio je da će predložiti prvo odbornicima Skupštine opštine Zeta da izglasaju “da na teritoriji Zete” ona više ne važi, očekujući da nakon toga isti stav zauzmu i druge lokalne samouprave. Da bi na kraju parlament rezolucijom obavezao Vladu da postupi kako joj se kaže.
Na prvi pogled, politički zicer za stranku sa tri poslanika koja želi da ojača igrajući na kartu emocija i raspoloženja dijela birača za koje je Kosovo sveta srpska zemlja. Tim prije što dovodi u teško iskušenje Mandića, sa kojim je u koaliciji više od decenije.
Kalkulacija je jednostavna – ako Mandićevi odbornici to ne podrže, Knežević će profitirati i uzeti mu glasove. S druge strane, ako podrže onda ih vjerovatno više nema u vlasti jer bi PES premijera Spajića mogao da većinu formira sa DPS-om.
Razlog je taj što PES, iako u svojim redovima ima podosta zatočenika kosovskog mita, teško može pristati da rizikuje izvjesno zaustavljanje pristupnih pregovora i propast cilja da Crna Gora od 2028. postane članica EU.
Takođe, pokušaji Mandića da postane prihvatljiv partner Zapada pali bi u vodu. Zbog toga nije vjerovatno da će slijediti svog dosadašnjeg saborca iz Zete.
Kada bi kojim slučajem Knežević ostvario cilj, posljedica bi bila diskvalifikacija Crne Gore iz procesa ulaska u EU jer bi takva odluka značila izazivanje regionalne nestabilnosti i podrivanje dobrosusjedskih odnosa.
To je jedan od najvažnijih političkih uslova za pridruživanje EU i bez dileme bi ova većina, ako bi poslušala Kneževića, izazvala brzu blokadu pregovora. Jer, iako pet članica EU nije priznalo Kosovo, sve stoje iza jedinstvenog stava o važnosti dijaloga Beograd-Priština.
Povlačenje priznanja Kosova bi se smatralo jednostranim potezom koji taj dijalog minira. Crna Gora bi umjesto predvodnice novog talasa proširenja preko noći postala remetilački faktor, a vrata u Parizu i Berlinu bi za nas bila zatvorena.
Skoro 400 miliona eura, namijenjenih Crnoj Gori u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan, ostali bi pusta želja. Crna Gora bi u očima evropskih prijestonica postala nepouzdana.
U regionu više ne bi imala saveznika, osim jednog u Beogradu, koji baš ovakav scenario i priželjkuje. Na unutrašnjem planu, još crnji epilog. Tenzije i povratak u mrak s početka 90-ih.
Zato odiseja Milana Kneževića može da se završi samo na jedan način – brodolomom.
