Prošle sedmice, ispod jedne porodične fotografije na društvenim mrežama, na kojoj smo moj suprug, naša sedmogodišnja ćerka i ja, osvanuo je komentar: „žalosni montenegrini.“ Bilo ih je još sličnih, ali zbog posledica transfera blama, neću ih prenositi. Share produžava život ništavilu.
Ni imena. Ni prezimena. Ni fotografije. Ni identiteta. Samo nekoliko riječi napisanih iz zaklona anonimnosti. Nisam bila povrijeđena. Iskreno, mnogo više sam bila zamišljena.
Ne zbog nas. Nego zbog toga koliko je danas postalo lako suditi ljudima koje ne poznajemo. Koliko malo znamo jedni o drugima, a koliko smo sigurni u svoje zaključke.
Živimo u vremenu u kojem je komentar postao brži od misli. U kojem se karakter procjenjuje na osnovu jedne fotografije, jednog statusa ili jednog trenutka iz nečijeg života. Vremenu u kojem ljudi bez zadrške dijele mišljenje o drugima, dok o sebi često ne žele da otkriju ni ime. Možda baš zato što je najlakše govoriti iz mraka.
A ipak, svaki put kada pročitam takav komentar, ne pitam se ko smo mi u očima te osobe. Pitam se šta čovjek mora nositi u sebi da bi osjetio potrebu da uvrijedi nekoga koga ne poznaje.
Jer srećni ljudi rijetko imaju potrebu da ponižavaju druge.
Ispod svake porodične fotografije nalazi se mnogo više od onoga što kamera može da zabilježi. Tu su godine zajedništva, odricanja, kompromisa, briga, ljubavi, neprospavanih noći, sitnih pobjeda, krupnih pobjeda, velikih životnih lekcija, zajedničkih snova i opet ljubavi. To ne vide oni koji gledaju samo površinu.
A možda je upravo u tome problem našeg vremena. Previše gledamo, a premalo vidimo. Previše govorimo, a premalo razumijemo. Previše smo zauzeti dokazivanjem vlastite ispravnosti da bismo pokušali da razumijemo tuđu priču. Kao društvo, nekako smo počeli da vjerujemo da nam pripada pravo da ocjenjujemo sve oko sebe. Tuđe porodice. Tuđe izbore. Tuđe uspjehe. Tuđe živote.
A što sam starija, sve sam sigurnija da čovjek ne raste kada misli da zna sve. Raste onda kada shvati koliko toga ne zna. Raste kada nauči da ne mora imati mišljenje o svemu. Kada nauči da ne mora pobijediti u svakoj raspravi. Kada razumije da iza svakog čovjeka postoji priča koju ne vidi. Kada nauči da je bogatstvo u različitosti.
Skromnost nije odsustvo samopouzdanja. Skromnost je svijest o tome da nismo centar svijeta. Da nismo pozvani da budemo sudije jedni drugima. Da postoji granica između mišljenja i potrebe da nekoga povrijedimo.
Zato vjerujem da je jedna od najvažnijih životnih lekcija upravo ona koju najteže učimo. Do skromnosti se raste. Polako. Godinama.
Kroz greške, kroz padove, kroz iskustva koja nas nauče da budemo blaži prema ljudima.
Jer na kraju, mnogo više govori o nama, ono što napišemo o drugima nego ono što napišemo drugima. A iza svakog anonimnog komentara uvijek stoji neka priča. Kao i iza svake porodične fotografije.
Samo što jedne pričaju o ljubavi, a druge o njenom nedostatku.
