O mentalnom zdravlju se govori više nego ikada. Društvene mreže prepune su savjeta o radu na sebi, ličnom razvoju i iscjeljenju, ali uprkos tome mnogi ljudi i dalje nose isti osjećaj, da se iznova vrte u krugovima iz kojih ne uspijevaju da izađu.
Neko mijenja posao, neko grad, neko partnera, a ipak se određeni obrasci vraćaju. Isti strahovi. Isti konflikti. Ista pitanja bez odgovora.
Upravo na mjestu gdje se nalazi pitanje bez odgovora, počinje prostor konstelacija, metode koja polazi od čovjeka kao kategorije koja nije izolovano biće, već dio čitavog porodičnog sistema, koji ima mnogo šire priče, iskustva, sudbine, kroz prostor i vrijeme.
Profesorica jezika i književnosti, sociološkinja, konstelatorka i regresoterapeutkinja, Katarina Čanović godinama radi sa ljudima koji pokušavaju da razumiju i promijene ono što im se događa. Kaže da su teme zbog kojih dolaze na konstelacije različite – od porodičnih, partnerskih odnosa i problema sa djecom, do poslovnih izazova, osjećaja nezadovoljstva, strahova i unutrašnjih blokada, zdravstvenih tema i različitih životnih situacija.
Iako se čini da je riječ o savremenim problemima, odgovori često vode mnogo dalje nego što očekujemo.
„Nekada ne nosimo samo svoje priče“, objašnjava Čanović i dodaje „transgeneracijsko nasljeđe može da seže i do osam koljena unazad. Porodice su kroz istoriju mijenjale mjesta boravka, prezimena, skrivale određene događaje ili donosile odluke koje su imale smisla u vremenu u kojem su nastale, ali su neke od tih odluka nosile sa sobom veliku cijenu.”
POTOMCI ČESTO NE ZNAJU NIŠTA O DOGAĐAJIMA, ALI OSJEĆAJU POSLJEDICE
Danas potomci često ne znaju ništa o tim događajima, ali mogu osjećati njihove posljedice, jer svaka emocija, iskustvo, gubitak, trpljenje, preživljeni gubitak, bol nijesu nestali, samo su postali energija koja je promjenila svoj oblik. Naučna istraživanja pokazuju da preživljena iskustva predaka prenose se na potomstvo.
„Uvijek postoji razlog zbog kojeg se nešto dogodilo. Na primjer, Istraživanja su pokazala da potomci žrtava Holokausta imaju velike posljedice u svom ponašanju, osjećanjima, za razliku od onih koji nijesu imali u porodici one koji su prožvjeli ratna i logorska iskustva.
Nekada je i promjena prezimena nosila priču koju su naredne generacije zaboravile. Zavisi koji je to trenutak kada smo mi dobili svoje prezime. Sam prelaz sa prezimena na prezime, tj. kad neko stvori novo prezime, to ima veliko značenje, značaj i smisao“, kaže ona.
Ona dodaje da sam trenutak promjene prezimena predstavlja promjenu sudbine mnogih generacija koje nasleđuju tog pojedinca.
Uprkos tome što se danas mnogo otvorenije govori o mentalnom zdravlju nego prije deset ili petnaest godina, Čanović primjećuje da postoji velika razlika između razgovora o problemu i spremnosti da se sa njim zaista suočimo.
Ljudi su danas informisaniji, više čitaju i lakše traže pomoć. Ipak, put ka razumijevanju sebe i dalje zahtijeva hrabrost ka otvorenosti za promjenu i nešto drugačije.
Posebno je zanimljivo da među stotinama tema koje su se tokom godina pojavile na konstelacijama postoji jedna koja gotovo da nikada nije došla na red. Vršnjačko nasilje.
„Nijesam imala tu temu na konstelacijama, niti sam uočila da ju je imao neko od kolega u svojoj praksi, što , naravno, ne znači da se nije desilo, ali je svakako nešto što predstavlja zabrinjavajuću pojavu svojim odsustvom“, kaže Čanović i dodaje da ova tema nije postavljena niti od strane roditelja čija su djeca žrtve vršnjačkog nasilja, niti od strane roditelja čija djeca vrše nasilje.
U društvu u kojem je vršnjačko nasilje postalo jedna od najčešćih tema javnih rasprava, ovakav pristup djeluje gotovo paradoksalno.
ČINITI DOBRO JE SVAKODNEVNI IZBOR
Svaka porodica, baš kao i svaki pojedinac, nosi priče koje nisu uvijek vidljive na prvi pogled.
Na kraju, Katarina Čanović ne govori o metodama, tehnikama niti teorijama.
Govori o izboru, svakodnevnom, koji svi imamo. „Svaki pojedinac uvijek treba da bira dobro. Od svih opcija koje postoje i koje ponekad budu vrlo primamljive, ali ne pripadaju kategoriji dobra, da se napravi takav izbor i da se izabere ona bolja strana postojanja, bez obzira na to koliko ovo drugo bilo primamljivo i donosilo veće benefite ili sa druge strane djelovalo da ne postoji drugi izbor“, naglašava ona.
Čanović smatra da je rad na svojim životnim izazovima, potreba da se bude ono što jesmo, a ne težnja da budemo kao neko drugi, najbolji vid ulaganja u sebe i potomstvo.
„Kada neko kaže ‘ja bih sve uradio/uradila za svoje dijete, dala/dao bih život’, zapravo je pogrešno razumijevanje ljubavi, pogrešna interpretacija zdravog odnosa prema životu. Prava ljubav je ulaganje u sebe kako bi potomstvu mnogo manje tereta ostalo. Samo srećan i cjelovit čovjek, može biti dobar roditelj, jer stalno pozivnaje na žrtvu, trpljenje, pretvaranje, itd. djeci stvara teret. Dijete je srećno kad je roditelj dobro, ne kad je žrtva svojih izbora jer je opšte/društveno prihvatljiv određeni način funkcionisanja, šablon u pristupu, itd“.
Prema njenim rijiečima, ia kada se nalazimo sa 100, 200 ljudi, 50, 30 ili 15 koji rade nešto što nije dobro, treba da se odvažimo i učinimo suprotno. Ukoliko se pridruži i troje, ona vjeruje da je to dovoljno, za početak.
Katarinina poruka, u ovakvim situacijama, a životno primjenjiva, zvuči jednostavno ali upravo zato i duhovno duboko i snažno: „Uvijek između mraka i svjetla treba da izaberemo da zapalimo svijeću.“
Možda nijedna svijeća ne može osvijetliti cijeli svijet. Ali često je dovoljna da nekome pokaže put.
