Suvlasnica etno sela Nevidio kod Šavnika Miljana Lalović kaže da njihov restoran ne može da se snabdije domaćim namirnicama iz šavničkog kraja, jer većina poljoprivrednih proizvođača u tom kraju nije sertifikovana, dok je procedura sertifikacije toliko komplikovana da seljani, opterećeni svakodnevnim poslom na imanju, nemaju vremena niti kapaciteta da je sprovedu.
Kao rješenje predlaže da nadležna ministarstva šalju svoje ljude direktno na teren, da zajedno sa poljoprivrednicima rade na ispunjavanju uslova.
Etno selo Nevidio nalazi se u selu Pošćenje, blizu čuvenog kanjona Komarnice, na durmitorskom području koje je posljednjih godina, uz sve veće interesovanje za planinski i seoski turizam, postalo jedna od važnih turističkih destinacija na sjeveru Crne Gore.
“Kod nas je nabavka domaće hrane prilično teška. Trudimo se da najveći dio namirnica bude domaći, organskog porijekla”, kaže Lalović. Dodaje da nije izvodljivo da sve namirnice dolaze isključivo iz šavničke regije, ali da nije problem da se neke nabavljaju iz Kolašina ili Bjelopavlića.
“Trudimo se da namirnice koje su najzastupljenije, sir, uvijek budu domaće, da uvijek imamo provjereno domaće meso, sokove, džemove, da pravimo domaće namaze. Imamo malu baštu koja ne može da opskrbi naš restoran, ali i to radimo koliko možemo”.
Poljoprivrednika je u šavničkom kraju sve manje, a oni koji ostaju suočavaju se sa komplikovanim procedurama dobijanja potrebnih papira da mogu hranu koju proizvedu plasirati ugostiteljima.
“Nadam da će se vremenom neke od njih malo olakšati i da će biti više proizvođača”, ističe Lalović.
Kao primjer navodi konkretna ograničenja sa kojima se suočavaju: “Za domaću rakiju nije dozvoljeno da je otkupljujemo ako je bez akcize. Pastrmka, koja je najpoznatija u Pošćenju, mora biti iz registrovanog ribnjaka. Ribolov divlje pastrmke, potočare, je zabranjen, što je opravdano. Ne možete kupiti ribu od bilo koga, nego samo iz registrovanog ribnjaka. Proizvođači sira trebalo bi da uvijek budu registrovani i da imaju deklaracije. S obzirom na to da imamo dosta gostiju, za nas je rizično uzeti meso koje nema sve potrebne deklaracije.”
Ponuda domaćih proizvoda iz samog kraja zato ostaje ograničena. “Ono što imamo iz Šavnika su domaći sokovi, džemovi, med iz Komarnice, imamo jednog proizvođača iz Šavnika koji pravi vrhunske ljute sosove, sir, i to je to.”
ZAŠTO MINISTARSTVO NE ŠALJE LJUDE NA TEREN DA POMOGNU SELJANIMA?
Lalović kaže da bez zajedničkog rada sa mještanima turistička privreda teško može uspjeti. “Mi se trudimo da se povezujemo sa svima iz sela, makar kada je u pitanju organizovanje raznih usluga kao što je, na primjer, jahanje konja ili organizovanje različitih tura. Poljoprivreda je ono što bi najviše doprinijelo stanovništvu. Procedure jesu komplikovane, ali je problem i manjak edukacije stanovništva. Bilo ko da proizvodi krompir, mi bismo otkupili svu količinu, jer ćemo je sigurno potrošiti.”
Ocjenjuje da planinskom turizmu uopšte nedostaje jasna strategija. “Generalno, planinskom turizmu fali jasna strategija i planski razvoj. Za sada je to sve prilično nedefinisano.”
Kao rješenje predlaže direktan odlazak nadležnih na teren. “Potrebno je da nadležno ministarstvo pošalje ljude koji će na licu mjesta možda da izvrše neku vrstu edukacije, provjeru uslova. Nama je jako komplikovano da postignemo sve što se od nas očekuje kao firme, jer imamo i restoran i organizujemo ture, a ako jedno domaćinstvo zavisi od dvije osobe, onda shvatate da je to prilično teško izvesti. Apliciranje, sufinansiranja, sve je to prilično komplikovano, čak i za ljude koji su dosta verzirani. Mi smo sve što smo radili finansirali iz naših zarada koje ostvarimo.”
TURISTI SU NA PLANINI OD APRILA DO NOVEMBRA
Uprkos ovim preprekama, Lalović kaže da posao ide dobro. “Popunjeni smo od samog otvaranja, od aprila do kraja sezone, do novembra.” Fokus turista se, dodaje, posljednjih godina pomjerio sa juga na sjever Crne Gore, naročito nakon pandemije korona virusa, jer su ljudi, posebno stranci, počeli više da cijene netaknutu prirodu, autentično okruženje i jednostavan način života.
“Gosti su osviješteniji u smislu gdje provode svoje slobodno vrijeme. Ovo pričam za strance, jer su nam gosti mahom iz Zapadne Evrope, to su najviše Njemci, Belgijanci, Francuzi, u posljednje vrijeme ima dosta gostiju iz SAD”. Sve je više, kaže, i domaćih gostiju i onih iz regiona koji dio odmora provode na planini.
Upozorava, međutim, da širenje turizma ne smije da se svede na gradnju vikendica. “Mora postojati neki plan da bismo zadržali ono što nam je najvrjednije, a to je priroda koju imamo. S druge strane, želimo da i gosti nauče šta je vrijednost prirode koja nas okružuje.”
Gosti se u Nevidio vraćaju, ali Lalović nije sigurna da se generalno rado vraćaju u Crnu Goru, prije svega zbog ograničene infrastrukture. “Poslednjih godina su avio konekcije limitirane, infrastruktura je nerazvijena, jer je komplikovano sletjeti u Tivat pa ići na Pošćenje pa se vratiti. Ljudi bi voljeli da je autobuski i željeznički saobraćaj bolji, odnosno da je bolje predstavljen turistima, jer im je sada teško da dođu do informacije o javnom saobraćaju. Za svako kretanje po Crnoj Gori im je neophodan rentakar”.
ZA POČETAK, TURISTIMA JE POTREBNA JASNA I DETALJNA MAPA
Sa više od deceniju iskustva u ovom poslu, ocjenjuje da je Crnoj Gori neophodna sveobuhvatna strategija razvoja turizma. “Crnu Goru dijelimo na sjever i jug, a uopšte nema potrebe za tim, jer smo mala destinacija i ko god dođe može da obiđe Crnu Goru za nedjelju dana. Samo mislim da je potrebno dosta rada da se sve to uveže u jednu cjelinu koja je nevjerovatna. Mi smo se na to navikli, ali gosti su zaista oduševljeni.”
Gosti kod njih ostaju sve duže, ali kaže da ni to nije dovoljno bez bolje predstavljene ponude.
“Protiv sam masovnog turizma, ne mislim da sve treba betonirati i ograditi, ali treba napraviti makar jasnu mapu koja pokazuje šta sve tačno imamo na određenom lokalitetu, to bi bilo neophodno”. Kao primjer navodi bogatu ponudu biciklističkih staza zbog kojih su, kaže, turisti ranije dolazili isključivo radi bajking tura, kao što motoristi dolaze samo zbog prstena oko Durmitora.
“Mapa im treba da ih jasno usmjerava, da ne moraju da brinu da će se izgubiti, da znaju gdje mogu da idu samostalno bez vodiča i opreme i da se bezbjedno osjećaju. Evo, ovih dana je problem bio, dižemo helikoptere za svaku ‘sitnicu'”, ističe Lalović.
