Jedna od najmanjih država Južne Amerike, iako je prošla teške političke turbulencije 70-tih i 80-tih, pa nemilosrdnu ekonomsku recesiju krajem 90-ih, danas je jedna od najjačih privreda na tom kontinentu, ali i zemlja u kojoj postoje jake institucije, stabilan politički i razvijen socijalni sistem.
Urugvaj sa oko 3,5 miliona stanovnika, kod nas poznat po svom doskorašnjem skromnom predsjedniku i nekadašnjem pobunjeniku Hose Muhiki, mogao bi biti uzor Crnoj Gori i model po kojem se planira i sprovodi ekonomski razvoj.
Kao i Urugvaj, Crna Gora ima više nego dovoljno pašnjaka. Kao i Urugvaj, Crna Gora ima dugu tradiciju stočarstva. Samo što naši pašnjaci, od Sinjajevine, Pive , Durmitora, Bjelasice i Komova do sela i planina iznad primorskih gradova, zarastaju u korov. U Urugvaju, sa svega 3,5 miliona stanovnika, na pašnjacima je oko 12 miliona goveda i oko 6 miliona ovaca.
To znači da 3,5 do 4 krave i skoro dvije ovce po stanovniku, što je jedan od najvećih prosjeka na svijetu.
Od izvoza mesa godišnje preko dvije milijarde dolara
U Crnoj Gori, slika je potpuno drugačija. Prema najnovijem popisu poljoprivrede, imamo oko 68.600 goveda i oko 167.000 ovaca na oko 620.000 stanovnika. To znači približno 0,1 krava po stanovniku i oko 0,25 ovaca.
Razlika nije samo u broju grla, već i u načinu korišćenja prostora. U Urugvaju se više od 90% teritorije koristi za poljoprivredu i stočarstvo, a kod nas poljoprivredno zemljište čini oko 37% teritorije, dok je stvarno aktivno korišćenje znatno ograničenije. Prosječna starost naših domaćina je 59 godina.
Rezultat Urugvaja je impresivan – od poljoprivrede godišnje zarađuju oko četiri milijarde dolara, prije svega od izvoza mesa, soje i celuloze. Samo od izvoza govedine Urugvaj svake godine ima prihoda oko dvije milijarde dolara.
Crna Gora svaki dan uveze hrane za 2,3 miliona eura
Crna Gora svake godine sve više uvozi hrane. U 2025. godini uvezla je hrane za 842 miliona eura, što je više za devet odsto ili 70 miliona u odnosu na 2024. godinu. Prosječni dnevni uvoz hrane lani je iznosio 2,3 miliona eura, ili skoro četiri eura po stanovniku, objavile su “Vijesti”.
Ukupan agrobudžet čini dva odsto državnog budžeta. Prosjek u EU je da se pet odsto budžeta članica izdvaja za podršku poljoprivredi.
Podrška agrobudžetu od države ostala je značajno ispod prosjeka EU, a crnogorski poljoprivrednici ni ove godine nisu dobili mjeru povrata akciza na gorivo iako im je obećavana. Agrobudžet je formalno veći za 0,3 odsto, međutim njegova realna vrijednost je manja jer je godišnja inflacija u Crnoj Gori 3,1 odsto (prije aprilskih povećanja cijena), tako da se može reći da podrška države poljoprivredi stagnira.
Za otkup mlijeka Vlada daje sve manje novca
Direktne premije poljoprivrednicima za mlijeko, uzgoj stoke, obradu zemljišta, proizvodnju voća i povrća, vinogradarstvo, maslinarstvo, pčelarstvo… ostale su iste. U mnogim slučajevima, iako su premije ostale iste po litru, grlu ili hektaru zemljišta, smanjena je suma za tu podršku u ovoj godini zbog smanjenja proizvodnje, manjeg broja stoke…
Tako su ostale iste premije za otkup mlijeka od osam centi po litru, za kvalitet od najviše 11 centi po litru, i od jednog centa za prodaju preko 5.000 litara. Ukupna suma za ove premije prošle godine je iznosila 4,52 miliona, a ove godine je smanjena za 300 hiljada, što znači da Ministarstvo očekuje smanjenje količine otkupa za oko sedam odsto.
Premija za preradu mlijeka, sira i sličnih proizvoda u domaćinstvu ostala je na 12 centi po litru, kao i prošle godine. Lani je ukupna suma za ovu premiju iznosila 4,4 miliona eura, a sada se planira na 3,82 miliona, što je pad od 14 odsto.
Godišnja premija za tov junadi iznosi 150 eura po grlu, kao i prošle godine, a ukupna suma je smanjena sa 329 na 300 hiljada eura ili za skoro deset odsto….
Oni ulažu u proizvodnju, mi se nadamo turistima
Crna Gora ima sličnu formalnu strukturu BDP-a kao Urugvaj, ali je razlika u sadržaju tih usluga. Dok Urugvaj razvija finansije, IT i logistiku, crnogorski model je, umjesto na izvoz roba, u velikoj mjeri oslonjen na turizam, koji se smatra nestabilnom privrednom granom, koja je osjetljiva na spoljne šokove.
Urugvaj je danas 12. zemlja svijeta po proizvodnji vune, te 14. zemlja po proizvodnji konjskog mesa. Na 9. su mjestu po količini proizvedene soje, a na 17. po uzgojenim zasadima dunja.
Većinu poljoprivrednih gazdinstava, preko 60%, čine manja porodična gazdinstva koja zapošljavaju 65% svih radnika i ostvaruju više od jedne polovine prihoda od poljoprivrede. Ova gazdinstva imaju visok udio u poreskim prihodima te proizvode 12% svih žitarica i povrća, 2% svinjetine i 11% mliječnih proizvoda.
Isto tako, u Urugvaju rade i velike poljoprivredne kompanije. Tako Union Agriculture Group, sa više od 100 stočarskih pogona na 180.000 hektara, posjeduje oko 85.000 grla goveda. S poslom su počeli prije skoro dvadeset godina i to proizvodnjom borovnica, pa su se proširili na uzgoj riže, soje i žitarica. Uslijedilo je stočarstvo i govedarstvo. Dio proizvoda otkupljuju i od porodičnih poljoprivrednih gazdinstava širom zemlje, piše Agroklub.
Britanski časopis The Economist 2013. godine je Urugvaju dodijelio priznanje za državu godine, a razlozi su sljedeći: Urugvaj zauzima prvo mjesto u Latinskoj Americi po demokratiji, blagostanju, nedostatku korupcije, e-upravi, ali i slobodi medija, veličini srednje klase i prosperitetu.
Urugvaj je prva zemlja svijeta u kojoj je legalizovano korišćenje marihuane i kanabisa u medicinske svrhe. Prava žena, pripadnika LGBT populacije i ekonomske slobode takođe su karakteristika ove druge najmanje zemlje u Južnoj Americi.
Poređenje Urugvaja i Crne Gore pokazuje da je ključ razvoja u ozbiljnoj, promišljenoj politici i pametnom radu. Urugvaj proizvodi i izvozi, gradeći stabilan i diversifikovan sistem. Crna Gora, uprkos potencijalima, ostaje oslonjena na usluge i uvoz.
To znači da je Urugvaj mnogo otporniji na regionalne i globalne krize od nas. Za početak, ne moraju da uvoze hranu.
Pešić: Zakasnili smo
Vučko Pešić, poljoprivrednik iz Tomaševa kod Bijelog Polja, smatra da je Crna Gora zakasnila da osnaži svoju poljoprivredu, odnosno stočarstvo.
“Mislim da smo zakasnili. U poljoprivredi sam 18 godina aktivno. Stvorio sam familiju koja može sama da živi od svog rada. Ali s obzirom na to kakva nam je politika u oblasti poljoprivrede, samo ću podsjetiti na onu poznatu rečenicu iz serije Đekna: ’Sine Mišo, ja ne viđeh veće budale od tebe koja radi više protiv sebe, do tebe’”, kaže Pešić za Rmedia.
Samo pričamo, ništa ne radimo
Pešić, koji ima farmu krava, na slikovit način objašnjava kako izgleda državna politika u oblasti poljoprivrede:
“Nas uvoznički lobi ubi. Na primjer, ako Crnoj Gori treba 100 litara mlijeka dnevno, mi proizvodimo 10 do 12 litara, a onda uvezemo 110 litara da bi onda naših 12 odsto prosuli. To važi i za mlijeko i meso i povrće…”.
On smatra da bi za mlade ljude ovaj posao bio privlačan, treba organizovan otkup, odnosno smanjenje uvoza.
“Dok kod nas svaka tri mjeseca ne budemo mijenjali ove na vlasti i dok neko ne bude odgovarao za svoje postupke, ne možemo naprijed. Desetine zakona usvajaju za jedan dan, a svi se kose jedan s drugim. Crna Gora bi mogla da živi od poljorpivrede i turizma, ali mi samo pričamo, ništa ne radimo”, ističe Pešić.
Prvi korak – prodaja na kućnom pragu
Jelena Krivčević iz Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije ukazuje da naši poljoprivrednici proizvode male količine hrane i onda prodaju poznatom kupcu.
“Uglavnom imaju razgranatu mrežu. Ono što mi vidimo kao put i čime se bavimo je da ono što proizvode, iako je to mali obim, da to mogu da prodaju na kućnom pragu kroz razvoj seoskog turizma. Mislim da je to najbolji način da povećaju prihode bez nekih velikih ulaganja ili promjena u načinu svog poslovanja”, izjavila je Krivčević za Rmedia.
Ona naglašava da je nakon toga potrebno produbiti priču zato što na našem tržištu slabo ima našeg proizvoda.
“Nužno je naći način da se poveća stočni fond, s obzirom na to da ima dovoljno potražnje, ali mislim da su loši uslovi života, pogotovo na katunima, prepreka. Mladi ljudi se zato teško odlučuju u današnje vrijeme da se bave takvim poslom i da žive takvim životom. Oni bježe sa sela”, ukazuje Krivčević.
