Umjesto odgovornosti i ozbiljne rasprave, svjedočimo zloupotrebi mandata, banalizaciji struke i odlukama koje nemaju veze sa stvarnim potrebama građana.
Ja zaista mislim da građani Crne Gore zaslužuju mnogo bolje. Zaslužuju odgovorne, dostojanstvene i etički principijelne parlamentarce. Ono što danas gledamo u Skupštini sve više liči na farsu, neku vrstu lošeg i prizemnog „Muppet show-a“, koji nema veze sa ozbiljnim parlamentarnim radom.
Svaki dan raste utisak da je crnogorski parlament postao taoc nedostojnih praksi. Poslanici ne diskutuju u ime građana, već sve češće u svoje lično ime, prateći uske partijske i privatne interese. To nije parlamentarni diskurs, to je, ostajem pri tome, zloupotreba mandata.
Posebno zabrinjava lakoća sa kojom se ignorišu stvarni problemi građana. Dok se ljudi suočavaju sa nedostatkom osnovne infrastrukture poput škola, bolnica, vrtića, parkova, trotoara, pristupu osobama sa invaliditetom u javnim objektima pa i onim “stambenim”, u parlamentu slušamo banalizaciju ozbiljnih tema i potpuno neutemeljene argumente.
Bukvalno slušamo nebuloze.
Sve više se stiče utisak da se prave informacije namjerno prikrivaju, iako su u suštini vrlo jednostavne: projekat Velje Brdo će progutati stotine miliona, neki kažu i milijarde. Da ne kažem da se promovišu “upitni” stambeni kvartovi sa septičkim jama. I to u 21. vijeku. Ovo se spominje usput, gotovo kao nevažan detalj. To nije razvojna vizija, to je potcjenjivanje građana.
Jer suština je jasna: Velje Brdo nije održiv projekat, i to oni vrlo dobro znaju. Ali se to prećutkuje. Kao što se prećutkuje i činjenica da Crna Gora nema kapaciteta da samostalno realizuje ni osnovne infrastrukturne projekte, poput izgradnje jedne škole ili trotoara, a kamoli da na kršu gradi „novi sjever Crne Gore“.
Dubai ima resurse koje mi nemamo. Mi, s druge strane, nemamo ni javne ustanove uređene kako treba. Svaki krov prokišnjava, zgučeno, nehumano… A kada se gradi, onda se to često se gradi zahvaljujući donacijama Evropske unije, dok istovremeno svjedočimo da država nije u stanju da adekvatno podrži ni domaće proizvođače, poput proizvođača mlijeka. Jer tuđe je uvjek ukusnije. Jel da? A onda slušamo priče o milijardama koje bi trebalo uložiti u projekte poput famoznog Veljeg Brda. To jednostavno ne stoji, ni ekonomski, ni društveno, ni zdravorazumski.
I dok nemamo ono što je građanima zaista potrebno, svjedočimo bujanju projekata i investicija koje nemaju veze sa javnim interesom. Imamo situaciju u kojoj sakralni objekti niču kao pečurke poslije kiše, dok se osnovne potrebe društva guraju u drugi plan. Nekom to tako paše.
Ali ono što posebno zabrinjava jeste otvorena relativizacija zakona. Ako u parlamentu sa pulta „potpredsjednice“ možemo čuti izjave da inspekcije „ne treba da diraju“ nelegalne graditelje i to u slučajevima gdje je ugrožena obala i zaštićena područja od međunarodnog značaja UNESCO, onda se moramo zapitati: imamo li uopšte pravnu državu? U svakoj uređenoj zemlji, takve izjave bi bile dovoljne za pokretanje odgovornosti, uključujući i skidanje imuniteta.
Ovo više nije pitanje političkih razlika. Ovo je pitanje dostojanstva države i poštovanja građana. Parlamentarni mandat nije privatna svojina. To nije pristupnica za lično pozicioniranje i profit. To je odgovornost prema svima i to ne samo prema onima koji su glasali, nego prema svakom građaninu ove zemlje.
Ne može neko, ko je spletom okolnosti (jer nije direktno izabran-a) dobio nekoliko glasova, sebi dati za pravo da odlučuje o sudbini prostora, prirode i budućnosti cijele države, i to bez ikakve odgovornosti.
Zato ovo što danas gledamo nije parlamentarni rad. To je zloupotreba mandata. A cijenu toga, kao i uvijek, plaćaju građani.
Autorka je građanska aktivistkinja
