Na Adria Future Summit Mohamed Alabbar ponudio je ono što investitori uvijek ponude kad naiđu na lijepo parče obale: viziju u kojoj je sve već riješeno, pare koji ima kao pljeve pa sad samo treba “aktivirati nevjerovatan potencijal“.
Usput, tapše po ramenu ekipu na vlasti kako bi mu isto omogućila.
U prevodu: vi imate more, mi imamo kapital, hajde da to fino zabetoniramo i pretvorimo u apartmane za prodaju gdje će nekolicina nas da napravi velike brze pare.
S druge strane, Snježana Köpruner u emisiji Nedjeljom u 2 kaže nešto što u takvom ambijentu zvuči gotovo jeretički nepristojno: bez proizvodnje nema prosperiteta!
Neprijatno, jer kvari atmosferu pomodarske vizije “blagostanja” koja krasi Alabbarovu scenografiju.
Kako sad da se priča o napornom radu koji prati podizanje zasada maslina, izgradnje farmi krava ili pokretanju fabrika dok ljudi crtaju vile sa infinity bazenima na kojima se dokoličarska klasa uzbuđeno brčka?
PRODAJ POGLED I PROSTOR, UVEZI SVE OSTALO
Alabbar, zapravo, nigdje ne griješi, već radi svoj posao. Vidi prostor koji se može prodati i nudi model kako da se to uradi brže, skuplje i uz što bolji marketing. Problem nastaje kad se to kod nas pogrešno prevede kao razvoj, pa se to prihvati kao mantra protiv koje se ne smije čuti slovo kritike?
Crna Gora već godinama vrti istu razvojnu igru: prodaj pogled i prostor, iznajmi sezonu, uvezi sve ostalo. Hranu, piće, radnu snagu, pamet, ideje. Sve osim sunca i mora nam dolazi izvana pa se pravi pametno jer im može bit’.
To je ta mala tajna turizma o kojoj se ne priča na dobro osvijetljenim panelima.
Zato turizam kod nas ne funkcioniše kao motor ekonomije, nego kao sezonski događaj. Tri mjeseca prihoda nakon kojih dolazi devet mjeseci traženja objašnjenja zašto nema para u budžetu.
VRIJEME JE ZA VIZIJU, A NE INSTANT RJEŠENJA
Tu dolazimo do realne ekonomije gospođe Köpruner.
Ona ne nudi viziju koja dobro izgleda na posteru ili na skupo plaćenim konferencijama koje pršte od botoksa. Ona nudi nešto što traži vrijeme, organizaciju i, “najgore” od svega, rad od 12 mjeseci godišnje. Da od sirovine napraviš poluproizvod, da ga prerađuješ u finalni proizvod i prodaješ ga po dobrim maržama. I to da radiš 12 mjeseci godišnje. Da napraviš sistem u kojem turizam nije jedini razlog zašto ekonomija postoji.
Drugim riječima: da imaš šta da prodaš osim pejzaža.
Priznajte, zvuči nekako retro, gotovo pa staromodno.
No, to je ključna razlika između ekonomije Snježane Köpruner i scenografije Muhameda Alabbara.
Drugo ti donosi brze pare i spor nestanak. Prvo traži spor početak i daje šansu za dugoročni razvoj.
Razvoj realne ekonomije je komplikovaniji. Tu nema instant rješenja, nema spektakla, nema osjećaja da si „u trendu“. Realna ekonomija, za razliku od apartmana, ne može da se izgradi preko noći.
Stoga, vrijeme je za Snježanu, a ne za Alabbara. Vrijeme je za viziju, a ne instant rješenja.
Autor je izvršni direktor Fidelity consulting
