Zbog niskog obima vakcinisane djece, u riziku su životi beba

Ustavni sud organizuje sjutra javnu raspravu o ustavnosti zakonskog rješenja kojim je obavezna vakcinacija propisana kao uslov za boravak djece u javnim i privatnim predškolskim ustanovama. Rasprava dolazi u trenutku u kojem je obuhvat MMR vakcinacijom u Crnoj Gori i dalje zabrinjavajuće nizak.

Prema podacima Instituta za javno zdravlje, objavljenim krajem avgusta, prvu dozu MMR vakcine primilo je oko 24 odsto djece rođene 2024. godine. U aprilu je UNICEF upozorio da je pravovremeni obuhvat u toj generaciji iznosio svega 13 odsto.

Špadijer za Rmedia kaže da je riječ o epidemiološki opasnoj situaciji i upozorava da je za uspješnu zaštitu od zaraznih bolesti potreban veoma visok procenat vakcinisanih.

„Podaci su uznemirujući. Stepen vakcinacije pao je veoma nisko, što je u svakom slučaju epidemiološki katastrofalno. Da bi vakcinacija bila uspješna, taj procenat mora biti veoma visok, 90 i više odsto“, kaže Špadijer.

SUMNJA JE POGODILA NAJOSJETLJIVIJE MJESTO

Kao jedan od glavnih razloga za pad obuhvata vakcinacijom vidi opšte nepovjerenje, ali i način na koji se netačne i nepotkrijepljene tvrdnje šire posredstvom medija i društvenih mreža.

Špadijer smatra da je antivakcinalna propaganda pogodila strah roditelja da bi odlukom o vakcinaciji mogli da naškode sopstvenom djetetu.

Kaže da razumije roditelje koji su, izloženi velikom broju oprečnih informacija, u dilemi ili strahu, ali ne i oslanjanje na teorije koje su naučno opovrgnute.

„Ja jesam pristalica vakcinacije, ali potpuno razumijem strah roditelja koji treba da vakcinišu svoje dijete, a bombardovani su informacijama da nešto nije u redu. Bombardovani su pričom o autizmu, čije se posljedice osjećaju čitavog života. Razumijem ljude koji su u dilemi i strahu. Međutim, ono što ne mogu da razumijem jeste da se uporište traži u kvaziinformacijama, nikada dokazanim ili više puta opovrgnutim teorijama i istraživanjima.“

PRIČA O MMR VAKCINI I AUTIZMU NE STOJI

Tvrdnja da MMR vakcina izaziva autizam potekla je iz rada objavljenog 1998. godine, koji je kasnije povučen. Svjetska zdravstvena organozacija ponovila je i u najnovijem pregledu dokaza da istraživanja ne potvrđuju uzročnu vezu između vakcina i autizma.

„Više od 50 studija, sprovedenih na oko 14 miliona djece, dokazuju da teorija o MMR vakcini kao izazivaču autizma naprosto ne stoji. Nikako ne stoji. Ne postoji nijedan argument koji je može potvrditi“, kaže Špadijer.

Iako je sporni rad povučen, priča je, upozorava, nastavila da živi.

„Čak je i sam autor te priče u jednom trenutku povukao svoje rezultate. Nijedno istraživanje ne potkrepljuje tu teoriju. Međutim, glasina je ostala, prenosi se i veoma je teško zaustaviti tu priču.“

“Provlačila se informacija da je priča o MMR vakcini kao izazivaču autizma plasirana iz materijalnih razloga. Nikada nije izričito rečeno da sigurno izaziva autizam, ali je bilo dovoljno da se pokrene lavina sumnje, da možda izaziva, da vjerovatno izaziva, i to je ostalo tako do današnjeg dana.“

SLIKE KOJE POKAZUJE UČENICIMA

Špadijer smatra da profesori biologije, ljekari i pedijatri imaju obavezu da mladima i roditeljima objasne kako vakcine funkcionišu i šta su donijele čovječanstvu.

Drugi svjetski rat uzima kao prekretnicu poslije koje je uslijedio duži period mira i, kako kaže, prostor da nauka nesmetano radi svoj posao.

„Svi rezultati govore da su vakcine, uz antibiotike i pijaću, tekuću vodu u svakom domaćinstvu, drastično produžile životni vijek čovjeka sa prosječnih 40 na oko 80 godina. Osim toga, što je veoma važno, smanjile su smrtnost djece, koja je između dva rata činila oko 30 odsto ukupne smrtnosti. Djeca do pet godina činila su trećinu umrlih od svih uzroka u tom periodu. Uzrok su uglavnom bile bolesti koje danas nazivamo dječjim bolestima.“

Kada učenicima govori o dječjoj paralizi, ne zadržava se samo na podacima.

„Priča je jedno, ali slika je nešto sasvim drugo. Kad god sam sa djecom na časovima biologije pokazivao sam im slike sanatorijuma za oboljele od dječje paralize.“

„Zamislite prostor veličine rukometnog igrališta u kojem su desetine i desetine vještačkih pluća, odnosno kapsula, a iz svake viri dječja glava. Zahvaljujući vakcinaciji, koja je intenzivno sprovođena od početka pedesetih godina, dječja paraliza postala je bolest koja u razvijenom svijetu praktično ne postoji. Još se endemski javljaju slučajevi, recimo u Avganistanu i sličnim područjima, ali u onome što nazivamo razvijenim svijetom te bolesti više nema, upravo zahvaljujući vakcini.“

TETANUS JE RIJEDAK, ALI I DALJE VREBA

Kao drugi primjer navodi tetanus, bolest zbog koje roditelji danas ne strahuju poslije svake ogrebotine, pada sa bicikla, posjekotine, povrede na žicu ili uboda na ekser.

„Vakcinacija rizik od zaraze tetanusom smanjuje gotovo na nulu, a tetanus je nekada bio jedan od vodećih uzroka smrti nakon povreda. Između dva svjetska rata, a da ne govorimo o periodu Prvog svjetskog rata, svaka povreda bila je otvoren put ka tetanusu.“

Prisjeća se i slučaja sa Cetinja, na koji ga je nedavno podsjetio iskusni ljekar.

„Kada je rađena Njegoševa ulica i kada je bila raskopana zbog postavljanja vodovoda i drugih instalacija, jedan naš sugrađanin je pao i povrijedio glavu. Imao je posjekotinu preko glave i čela. Nekoliko dana poslije povrede dobio je grčeve, napade i gušenje. Ljekari su u početku bili u dilemi o čemu je riječ. Ispostavilo se da je u pitanju tetanus.“

Upravo zato što je vakcinacija učinila tetanus rijetkim, mlađe generacije ljekara gotovo da nijesu imale priliku da ga vide.

„Prošlo je izvjesno vrijeme dok nijesu shvatili o čemu se radi. Tu su važne dvije stvari. Prvo, bolest je praktično eliminisana do te mjere da je ljekari ne prepoznaju. Drugo, ta bolest i dalje vreba. Čini mi se da trenutno u jednoj od crnogorskih bolnica imamo još jednog pacijenta starije dobi, koji se zarazio nakon naizgled bezazlene povrede u kućnom dvorištu.“

Njegova poruka je da uzročnik nije nestao samo zato što je bolest postala rijetka.

„Spore tetanusa su svuda oko nas, a od njih nas štiti obavezna vakcinacija, propisana zakonom, koju država kontroliše. Da li želimo da svoju djecu izložimo riziku i sebi nanesemo takvu brigu?“

OD VARIOLE VERE DO MALIH BOGINJA

Govoreći o velikim boginjama, Špadijer podsjeća na epidemiju variole vere iz 1972. godine i brzu akciju tadašnje države.

„Država je sprovela munjevitu akciju. Niko nikoga nije pitao: ‘Hoćeš li ili nećeš?’ Zahvaljujući tome smo spaseni. Da smo u tom trenutku imali internet, za godinu ili dvije vjerovatno bismo se sveli na 10 do 12 odsto ljudi koje štiti prirodni imunitet. Svi ostali bismo stradali od velikih boginja.“

Male boginje i veliki kašalj, dodaje, takođe su bolesti čije su teške posljedice vakcine značajno suzbile.

Neželjene reakcije na vakcine postoje, dodaje, ali su poznate, evidentirane i odmjerene u odnosu na opasnost od bolesti.

„One su popisane, sistematizovane i procentualno iskazane. Sve države veoma su jasno odmjerile rizike i shvatile da je rizik od takvih reakcija mnogo manji od rizika koji nastaje ako se dozvoli širenje zaraze.“

CRNA GORA JE MIRNA, ALI PITANJE JE DOKAD

To što trenutno nema epidemije malih boginja, prema njegovim riječima, nije razlog za opuštanje.

„Crna Gora je u ovom trenutku mirna i dobro je što je tako, ali pitanje je dokad. U regionu smo imali manje eksplozije epidemija. U Rumuniji, Srbiji i Hrvatskoj bilo je nekoliko stotina inficiranih i nekoliko smrtnih slučajeva. Apsolutno niko nije trebalo da umre od malih boginja. Među djecom mlađom od pet godina bilo je desetak ili nešto više smrtnih slučajeva, što je moglo biti izbjegnuto.“

Na tvrdnju da i vakcinisani mogu da se zaraze i prenesu bolest odgovara da je to teorijski moguće, ali da vakcina najčešće sprečava bolest ili znatno ublažava kliničku sliku.

„Kod vakcine imamo dva moguća ishoda. Kod većine ljudi izgradi se imunitet koji je praktično neprobojan. Kod jednog broja ljudi osoba može da se zarazi, ali će imati mnogo lakšu kliničku sliku jer je organizam već pripremljen.“

KOLEKTIVNI IMUNITET ŠTITI NAJRANJIVIJE

Špadijer upozorava da odluka o vakcinaciji nije samo lična, jer posljedice niskog obuhvata pogađaju i one koji ne mogu sami da se zaštite.

„Moramo razmišljati o nečemu što se zove kolektivni imunitet. Koliko god nam zvučalo da nas se ne tiče, tiče nas se.“

Posebno govori o bebama koje još nijesu dostigle uzrast za vakcinaciju.

„I u porodicama nevakcinisanih postoje djeca mlađa od godinu dana. Čak i ako se predomislimo i poželimo da ih vakcinišemo, ona još ne mogu da prime vakcinu. Tokom prve godine života potpuno su nezaštićena i izložena.“

Nedavno je razgovarao sa majkom bebe mlađe od godinu dana koja sa strahom čeka trenutak kada će dijete moći da bude vakcinisano.

„Prestravljena je i jedva čeka trenutak kada će moći da je vakciniše i zaštiti. Već se javljaju sporadični slučajevi malih boginja. Žena je s pravom preplašena.“

Tu su i djeca sa kompromitovanim imunitetom, koja zbog liječenja ili zdravstvenog stanja ne smiju da prime određene vakcine.

„Postoje djeca, nažalost, koja se liječe od kancera i sličnih bolesti i ne smiju da prime vakcinu. Njih ostavljate nezaštićenima. U vrijeme korone imali smo jednog fantastičnog učenika koji je godinu dana sjedio kod kuće jer nije smio da se zarazi i prenese virus sestri koja je imala problem sa imunim sistemom. Dijete nije smjelo da primi vakcinu kako bi se zaštitilo, pa se brat žrtvovao: godinu dana se povukao iz škole i izgubio godinu kako sestru ne bi doveo u smrtnu opasnost.“

Takvi primjeri, kaže, pokazuju koliko je opasno zanemariti zajedničku odgovornost.

„To su stvari koje me užasavaju kada govorimo o nerazmišljanju o kolektivnom imunitetu i opštem dobru.“

POVJERENJE I PRINUDA

Povodom neke od antivakserskih teza da u jednoj od skandinavskih zemalja nema prinudne vakcinacije i da država ne insistira na njoj, Špadijer ukazuje da je već u sljedećoj rečenici pomenuto da je vakcinisano 97 ili 98 odsto stanovništva, zato što roditelji imaju veliko povjerenje u zdravstveni sistem.

U toj raspravi  pomenut je i mehanizam prema kojem se zakonske mjere aktiviraju ako obuhvat padne ispod 95 odsto.

Za njega je ključno da država ima način da reaguje kada obuhvat padne ispod nivoa potrebnog za zaštitu zajednice.

„Ako su ljudi svjesni značaja vakcinacije, nema potrebe da ih država tjera. Ako iz bilo kog razloga taj procenat padne, država mora imati mehanizme da ga zadrži na visokom nivou kako bi zaštitila apsolutno sve građane.“

VIŠE DIJAGNOZA AUTIZMA NIJE DOKAZ PROTIV VAKCINA

Plodno tlo za širenje straha, prema riječima Špadijera, stvara i činjenica da se danas češće govori o autizmu i da se poremećaj iz spektra autizma češće dijagnostikuje.

On ističe da nauka uzroke autizma i dalje istražuje, dok je veza sa vakcinama provjeravana u brojnim studijama i nije potvrđena.

„Mnogo je mogućih faktora uključeno. Međutim, upravo zbog svih sumnji, veza sa vakcinom je istražena i vakcina je eliminisana kao uzročnik. Sada je na stručnjacima koji se time bave da utvrde šta izaziva povećanje broja slučajeva.“

Na pitanje šta poručuje roditeljima koji su pod uticajem antivakcinalne propagande, Špadijer odgovara ličnim primjerom.

“Vakcina štiti vašu djecu, ali i sve one koji iz bilo kog razloga ne mogu ili ne smiju da prime vakcinu, kao i one koji su je primili prilično davno.“

VAKCINA KAO UNAPRIJED PRIPREMLJENA ODBRANA

Način na koji djeluje imuni sistem učenicima objašnjava poređenjem sa policijskom i vojnom odbranom.

„Naš organizam ima dva načina odbrane. Jedan je poput brze policijske intervencije i izuzetno je efikasan kada postoji mali broj neprijatelja, odnosno mala količina izazivača bolesti. Drugi je taktički rad. Kada očekujete napad ili invaziju, počinje neka vrsta špijunske igre: proučavate neprijatelja i pripremate odbranu za njegovu eventualnu agresiju.“

Organizam nakon susreta sa uzročnikom bolesti pamti kako da reaguje na sljedeći napad.

„Kada preležimo grip ili zauške, organizam zna kako da reaguje. Naša bijela krvna zrnca naučila su koja je slaba strana tog virusa ili bakterije, napravila taktiku za pobjedu i sačuvala je do sljedećeg napada. Sljedeći napad odmah biva pobijeđen i ne dozvoljavamo razvoj bolesti.“

Problem je što kod brzih i opasnih bolesti organizam možda nema vremena da odbranu razvija tek nakon zaraze.

„Postoje bolesti koje su veoma brze, eksplozivne i opasne. Kod njih nemamo vremena da tek smišljamo taktiku jer nas to može koštati života. Upravo je ta logika navela ljude na zaključak da možemo unaprijed stvoriti odbranu. Za to je bilo potrebno napraviti vakcinu.“

Različite vakcine koriste različite tehnologije – neke sadrže oslabljene ili umrtvljene uzročnike, dok druge imunom sistemu predstavljaju samo njihove djelove ili uputstvo za prepoznavanje. Špadijer to učenicima približava slikom „zarobljenog špijuna“ od kojeg odbrana dobija informacije o neprijatelju.

„Iz njega izvlačimo informacije kako bismo napravili odbranu od prave vojske koju očekujemo. Cilj je da naša bijela krvna zrnca prepoznaju izazivača bolesti i za njega naprave odbrambeni sistem. Tako on, kada uđe u naše tijelo, biva pobijeđen već na samom ulazu.“

To su, kaže, osnove koje se uče još u školi.

„To je fenomenalna, lako ostvariva, jeftina i spasonosna ideja. Te stvari se uče u završnim razredima osnovne škole ili, kod nas, u trećem razredu gimnazije. Mislim da nije teško razumjeti značaj vakcinacije.“

Ako se to znanje preskoči, prostor zauzimaju selektivne, djelimične i tendenciozne informacije.

„Dozvoljavate da vas takvim informacijama pune ljudi koji imaju ko zna kakav cilj. Problem postoji i plašim se dalekosežnih posljedica. Mislim da će vrijeme pokazati posljedice takvog odnosa prema zdravstvenom sistemu i zaraznim bolestima.“

Špadijer poručuje da podrška ličnim slobodama ne isključuje odgovornost prema drugima.

„Veliki sam pobornik ličnih sloboda, ali postoje trenuci kada ih moramo držati pod kontrolom zbog opšteg dobra. Zarazne bolesti su jedan od takvih trenutaka.“