Glavni pokretači crnogorske ekonomije u 2025. godini bili su lična potrošnja – građani su trošili više, zatim državna potrošnja i turizam, jer smo imali još jednu dobru turističku sezonu. Dakle, čitava ekonomija nam se vrti oko potrošnje, a trebalo bi da se vrti oko proizvodnje, smatra ekonomistkinja i dugogodišnja preduzetnica Ljiljana Popović-Moškov.
Odgovarajući na pitanje u kakvom se stanju danas nalazi crnogorska ekonomija, ona je u razgovoru za Rmedia rekla da je dodatan problem hronično ogroman trgovinski deficit.
“Imamo ogroman uvoz, rekla bih ‘svega i svačega’, a izvoz je toliko mali da ga je bezvrijedno pominjati. Možemo reći da država živi od uvoza i turizma, zbog čega je izuzetno zavisna od spoljnih faktora.
Nemamo sopstvenu industriju i proizvodnju, koja bi dala na jačini nacionalne ekonomije i uticala na smanjenje trgovinskog deficita, doprinjela disperziji rizika i povećala broj produktivnih radnih mjesta”, ukazuje Popović-Moškov.
PRIVREDA NAM JE RANJIVA JER JE USLUŽNA
Ona naglašava da, kada se pogledaju makroekonomski pokazatelji, crnogorska ekonomija pokazuje stabilan, ali ne brz rast o čemu govore podaci da je u 2025. godini BDP porastao za 2,7% u odnosu na 2024. i iznosio 8,1 milijardu eura. Stopa inflacije je iznosila 3,8%, nezaposlenost 9%, a prosječna neto plata cca 1000 eura.
“Međutim, ako se zađe u malo dublju analizu, vidimo da i pored ovih na prvi pogled ‘dobrih’ pokazatelja, crnogorsku ekonomiju karakteriše ranjivost i nestabilnost. Prije svega, zato što smo ekstremno uslužna ekonomija. Oblasti turizma, unutrašnje trgovine i transporta čine 70% ekonomije. Industrija je slaba, a poljoprivreda nerazvijena”, kaže Popović-Moškov.
Prema njenim riječima, evidentno je da naša ekonomija raste, ali se ne razviija dovoljno kvalitetno. “Suština svake ekonomije treba da bude kvalitet i održivost, a ne nikako i samo kvantitet”.
U 2025. godini uvoz je iznosio “nevjerovatnih” 4,46 milijardi eura, a izvoz 12 do 13% prikazanog uvoza ili samo 572 miliona eura. Hrane se uveze 790 miliona eura, što je više od cjelokupnog izvoza. Najviše se uvozi meso i mesne prerađevine, zatim voće i povrće, tjestenina i voda.
ZAŠTO U VRTIĆIMA, BOLNICAMA I DOMOVIMA STARIH NIJESU SAMO DOMAĆI PROIZVODI?
“Dnevni uvoz hrane je 2,6 miliona eura i to je novac koji se svakodnevno iznese iz Crne Gore. Analize pokazuju da bi, ako bi uvoz hrane smanjili samo za 20%, indirektno bi trgovinski deficit bio smanjen za 4-5%. Možda 20% zvuči malo, ali je ogromno. To je 1/4 budžeta za poljoprivredu. Procenat od 4-5% nije možda mnogo, ali je najbrži način da se krene u smanjenje deficita”, ističe Popović-Moškov.
Ona smatra da je za prevazilaženje problema trgovinskog deficita potrebna strategija, ali ne po našem starom običaju strategija kao mrtvo slovo na papiru, nego strategija koja će se odlučno sprovesti u praksi.
“Najbrži efekat dao bi fokus na hranu i osnovne proizvode. Crna Gora bilježi ogroman uvoz mesa, povrća, voća, mlijeka i prerađene hrane, a smatram da sa pravim mjerama možemo postići značajno smanjenje uvoza. Kratkoročne mjere bi bile povećanje subvencija poljoprivrednicima (po hektaru ili po grlu), garantovan otkup , na primjer za vrtiće, škole, bolnice, staračke domove, kantine u opštinskim i državnim institucijama… Kao i za hotele, i restorane uz ukidanje ili značajno smanjenje PDV-a za domaće proizvode”, predlaže Popović-Moškov.
“Da li se iko pita zašto djeca u vrtićima ili nekim školama u kojima se pripremaju obroci ili pacijenti u bolnicama, korisnici staračkih domova ili državne i opštinske kantine i sve ostalo što se finansira iz državne kase, konzumiraju hranu iz uvoza, a ne domaći proizvod.
Ili zašto se iz garantovanog otkupa domaćih poljoprivrednih proizvoda ne bi snabdijevali hoteli i restorani sa obavezom da, uz podsticaje, kupuju “domaće” u procentu od, npr, minimum 30%. To je ogromno tržište ili tržišna niša koja bi umnogome pomogla održivost domaće proizvodnje i smanjila uvoz i odliv novca iz države”, objašnjava Popović-Moškov.
POVEĆATI POREZE NA LUKSUZNU ROBU
Mimo tih koraka, ona predlaže povećanje subvencija i smanjenje fiskalnih nameta za sve domaće proizvodjače hrane, smanjenje “neproduktivnog” uvoza, polako i pažljivo smanjenje javne potrošnje i permanetno suzbijanje sive ekonomije.
“Što znači smanjiti neproduktivan uvoz? To znači povećati poreze na luksuznu robu, uvesti akcize na određene proizvode i striktno i neselektivno kontrolisati sivu ekonomiju u svim oblastima. Ovdje se ne radi o zabranama i kršenju EU pravila, već ovu mjeru možemo sprovesti kroz fiskalnu politiku. Na ovaj način i kroz takve mjere smanjuje se uvoz koji ne stvara novu vrijednost”, ocjenjuje Popović-Moškov.
NOVAC NAM ODLAZI NA “KRŠEVE” IZ EVROPE – ČAK 420 MILIONA?
Njen je stav da je paradoksalno da najveći udio u uvozu čine mašine i transportna sredstva – 1,1 milijardu eura, od čega za automobile dajemo 420 miliona eura: “Sa velikim procentom polovnih i energetski neefikasnih automobila, tako da naš novac odlazi na automobilski ‘krš’ Evrope. Eto primjera gdje fiskalne mjere mogu uticati na smanjenje tog dijela uvoza”.
“Mjera smanjivanja javne potrošnje znači pažljivo, ali efikasno kontrolisati rast plata u javnom sektoru, te ciljano i ne ‘naširoko’ definisati socijalna davanja.
Najzad, suzbijanjem sive ekonomije bismo dodatno smanjili uvoz jer realno, zbog robe koja se ne evidentira i ne oporezuje, imamo više uvoza nego što se vidi u zvaničnim brojkama”, smatra Popović-Moškov.
